Pročitala sam mail pun optužbi za doktora Kineza kako ga se naziva, i moram se usprotiviti skroz. Ja sam rodila dvaput na svetom duhu, 2004., i 2005. i svaki put me on porodio, a kod prvog poroda i šivao dr. Wiku (ako sam dobro zapamtila). Nek se zna da sam i jedan i drugi put slučajno završila kod tog doktora i da u bolnicu nisam došla s nikakvom vezom. Meni se taj doktor strašno svidio. Istina je da baš i nije nešto pričljiv, ali sve što je napravio, obavio je jako stručno i dobro. Što se šivanja tiče, rezali su me dosta, i osjetila sam kako me šiva, ali nisam osjetila mrvicu boli. Istina je da mjesec dana nisam mogla solidno sjedit, ali moj ginekolog na onom poslijeporodnom pregledu je ako pohvalio doktora koji me šivao - rekao je da bolje to nije moglo bit obavljeno, da je to jako dobro i kvalitetno obavio.
Nažalost, ni ja nisam uspjela svima zapamtit imena, ali bilo je doktora koji (mislim na jednog doktora za kojeg pretpostavljam da je isto stranac) te u svoj onoj zbrci i muci od bolova ipak uspiju iskrenim šalama nasmijat do suza pa malo na sve zaboraviš. Što se sestara tiče,"bojala" sam se samo one u ginekološkoj ambulanti, koja mi je uvijek djelovala strogo i uvijek je imala neke prigovore i primjedbe. Što se tiče sestara na odjelu babinjača, isto nemam nekih pritužbi. Drugi put mi nije niti trebala neka pomoć oko dojenja i ostalog kad sam već znala otprilike kako što funkcionira, ali prvi put dok o svemu pojma nisam imala (sve one "bebe" i ostali časopisi, u teoriji puno znače, ali u praksi i dok se malo ne uvježbaš, jako malo), sestre su imale puno strpljenja i stalno su me ispitivale treba li mi pomoć oko nečeg, kako treba dojiti (nekad su mi djelovale pomalo grube prema djetetu ali je beba bar počela jest), kako masirati da ne dođe do upale... itd. Čak mi je i pedijatar Stanojević (kojeg osobito pohvaljujem) pokazivao kako pravilno dojiti, davao savjete...i tako svima u sobi, ne samo meni. Ako si ga zamolio za pomoć, uvijek bi pomogao, bez ikakvih primjedbi, prigovora ili nekog drugog čudnog držanja. I jos nešto u vezi sestara; skoro poslije poroda kad sam trebala prvi put na wc, pitale su me par puta mogu li sama ili mi treba pomoć. Sestre sa pedijatrije isto tako; uvijek su bile spremne pomoći. Što se hranjenja tiče, moj je prvi sin ispočetka isto dosta slabo jeo, pa sam mislila da im možda daju još nešto, ali mi je rečeno da im se ne daje ništa osim majčinog mlijeka. Sa drugim sinom nije bilo problema. Uglavnom, da nije bilo strpljivih sestara i dr. Stanojevića, ne znam kako bih svladala to dojenje, bar u početku. Što se doktora Jakovčića tiče, ni prema meni nije bio nešto previše ljubazan pa ga najradije nisam ništa pitala. U svakom slučaju, moje iskustvo iz bolnice je dobro, i sljedeći put kad ću ić rodit niti ne razmišljam da bih išla negdje drugdje. Nadam se da mi se ni treći put neće zamjerit.
Lp svima!

Danas sam se pokušala naručiti na rentgen za kičmu. S obzirom da baš ne posjećujem bolnice, ni liječnike pre često (hvala Bogu) neznam, a mislim da nije niti moja dužnost znati da se popodne može obaviti snimanje samo u hitnim slučajevima. No, ja sam nazvala jutros, i ovim riječima rekla: Dobar dan, trebala bih se naručiti za slikanje kičme ako može u popodnevim satima. Odgovor od strane sestre s odjela: Pa vi ste jako bolesni kad tražite popodnevni termin... (naravno niste čuli ton njezina glasa, naravno moja reakcija je bila spuštanje slušalice, a što drugo? Pitam se da li je to u redu? Da li mi pacijenti moramo na svojoj koži osjetiti raznoraznme frustracije pojediih osoba. Ima toliko nezaposlenih medicinskih sestara pa ako se ne znaš ponašati do viđenjea, ili još bolje zbogom... I sad se ja pitam da li jedna Ustanova kao što je ta bolnica ili čak Ministarstvo zdravstva smije dozvoliti rušenje dobrog rejtinga jedna takve bolnice, njenih prekrasnih liječnika.. Zašto to? Do današnjeg dana imala sam samo pozitivno mišljenje o toj bolnici. Krasne sestre, krasni liječnici. Rodila sam dvoje djece u ovoj bolnici, doduše prije dvadesetak godina, operirala žuč prije 4 godine i nemam riječi pohvale prekrasnim liječnicima koje moram ovom prilikom i spomenuti. Dr. Ujević, Dr. Butković , Dr. Rusinović, Dr. Dulibić od ginekologa , pa krasni krirug Dr. Rašić, itd. Pitam se zar takvoj jednoj osobi (sestri) ne bi trebala biti čast raditi u Ustanovi s tako renomiranim liječnicima pa da i ona doprinese svojim odnosom prema pacijentima jos boljem rejtingu bolnice...

Rodila sam prije dva mjeseca. Ukratko:
Na patologiji trudnoće ležala sam mjesec dana. O sestrama samo riječi hvale.
O dr. Miškoviću samo riječi hvale, čisti profesionalizam. Dr. Zudenigo također vrlo pedantan u čitanju i postavljanju dijagnoza (očito se popravio od ranije, kako vidim u kjizi dojmova s dna ove stranice). Nakon što mi je puknuo vodenjak odlazim u predrađaonu. Nakon 23 sata rađam zdravu djevojčicu. O sestrama, babicama i doktorima u rađaoni samo riječi hvale. Porodio me dr. Blagajić (čiji je otac prije 33 godine u Sisku porodio moju mamu samnom!!!) .Oko mene je u svakom trenutku (uz mog muža naravno) bila ili sestra ili babica ili doktor koji su me bodrili, pričali samnom, tješili...Svaka čast! O odjelu babinjača baš i nemam nešto lijepo za reći, osim jedne starije sijede sestre koja je jedina bila korektna i dvije sestre (mlađa plava i jedna kratko ošišana jača gospođa) koje su donosile bebe (ne znam im ime) koje su svaki put pitale kako ide dojenje, da li treba pomoć itd. ali su na žalost došle svega jedan put svaka :((. Ostalo kako je navela Minerva Matijšić Marčec u postu ispod 28.1.2005.

Eto, nikad mi nije palo na pamet da ću morati ovako nešto djeliti s nekom širom javnosti, no ono što je gore nikad nisam mislila da ću uopće ovako nešto doživjeti... Dakle, ovo se nije desilo konkretno meni već meni jako bliskoj osobi koja nema snage niti volje govoriti o svemu ovome s obzirom da sada ima važniju brigu, svoje zdravlje. Više puta bila je hospitalizirana i to u Općoj bolnici Sv.Duh i apsolutno svaki put kada bi tamo završila doživila bi takvo bezosječajno i nehumano ponašanje medicinskog osoblja posebno medicinskih sestara i u šoku bi se vračala doma jer nije mogla vjerovati da postoje takvi ljudi a kamoli da ih ima u zdravstvu koje bi trebalo biti tj.u kojem bi trebale raditi osobe koje su osjetie poziv i čija bi jedina ambicija trebala biti pomaganje, liječenje i spašavanje ljudskih zivota, a ne debljina kuvertica razlicitih boja. Da se razumijemo, naravno da sam svjesna da su premalo plačeni, ali ne mogu ratne zone za iskaljivanje bjesa, frustracija i nezadovoljstva biti bolnice i pacijenti. Naravno da sam svjesna da su se radi posla odrekli i žrtvovali puno toga ali kada su donosili tu odluku jako su dobro znali u šta ulaze, no problem je u tome što je večina njih donjela odluku na temelju toga jer su njihovi roditelji, djede, bake bili pa su sljedili tradiciju, ili zbog prestiža, titule i kojekakvih krivih razloga. Jako malo je onih koji su to izabrali jer žele pomagati ljudima, spasavati živote po cijenu toga da se odreknu svoga.
No ono što sam u biti htjela reći i zašto sam uopće ovdje je ono što se dogada u bolnici Sv.Duh na gastroentrološkom odjelu, a koliko vidim ovdje slično je i na drugim odjelima.
P acijentica koja nije pokretna uneredi se u bolničkom krevetu a sestre je ostave da dočeka takva jutro jer se eto njima baš nije dalo nju čistiti i presvlačiti pa su je ostavile za jutarnju smjenu, (pa samo zamislite da se vama ili vama nekom bliskom tako nešto desi, jer sestre očito nisu tako razmišljale kad su je ostavile, zatim žena cijelu noc vrišti (ali u doslovnom smislu te rjeci) od bolova, da je nitko ne doživi, niti pregleda a kamoli joj da nešto protiv bolova, ta gospoda je u 5 dana mog dolaska u posjetu uspjela iz svjesnog stanja i mogučnosti kretanja došla do stanja bez svjesti i nikakve kontrole, leži u vlastitom izmetu i agoniji bolova... a medicinske sestre su zatvorene u svojoj sobici i ignoriraju svijet. Zatim krivo doziranje ljekova koje je jako bitno piti točno jer su hormonske prirode i mogu napraviti teške posljedice (kod upalnih crijevnih bolesti, a i drugih jer se radi o hormonima) ako se ne piju točno, da bi se još izderale na pacijenticu kad im je ukazala na to i rekli da pije tako jer je doktor tako odredio, da bi na kraju skužile da su joj stvarno dale duplu dozu i niti se nisu ispričae a kamo li šta drugo, no djevojka nije nikoga htjela dovoditi u neugodne situacije pa je to prešutila liječniku, makar joj je meni bliska osoba s kojom je ona bila u sobi rekla da kaže jer će samo sebi loše napravit. No ona nije htjela. Kašnjenje s antibioticima od dva sata, a svi jako dobro znamo kako se antibiotici moraju uzimati...konstantna nervoza, povišeni tonovi, apsolutna nezainteresiranost za pacijente i njihove probleme, apriori se postavljaju kao da su apsolutno svi na odjelu hipohondri i takav stav i zauzimaju prema njima. Zatim u sobi sa pacijentima stavljaju osobu koja ima psihičkih problema, bila je u Vrapču, nekoliko puta si je pokušala oduzeti život i oni je bez ikakvog nadzora smjeste sa ostalim pacijentima..i još puno puno takvih 1sitnih anegdota. No nisšta se neće promjeniti ako ljudi ne budu o tome govorili i ako se sustav ne promjeni iz korjena te ako se osobe koje se odluče za medicinu na bilo kojoj razini ne zapitaju koji je razlog njihovog odabira i ne budu tamo jer istinski žele pomagat te da se uvede provjere psihološkog karaktera osoba koje se zapošljavaju u zdravstvu te seminari i tečajevi odnosa prema pacijentima.
Problem je u tome što večina njih (čast iznimkama) nema u sebi ni h od humanosti a oni bi trebali biti ti koji bi u sebi trebali imati bar tri h !!!

Barbarina mama

Evo prošlo je već 14 mjeseci otkako sam rodila u ovoj bolnici. Sve što mogu reći su samo riječi pohvale za cijelo osoblje, ono u predrađaoni, rađaoni i poslije na odjelu babinjača. Posebno bih htjela pohvaliti dr. Milana Stanojevića koji mi je uvelike pomogao sa dojenjem i uz njegovu pomoć savladala sam tu vještinu bez problema. Isto tako puno pohvala za sestre na istom odjelu jer su odradile svoj posao fenomenalno. S obzirom da ih je bilo dosta ne znam svima ime pa ne mogu poimenice pohvaliti. Naime kada je moja djevojčica morala biti liječena od žutice, imala sam jako puno mlijeka i nisam se mogla do kraja izdojiti. Bilo je 12 sati navečer i sestra koja je tamo bila bez pogovora mi je pomogla. Inače s obzirom na uvjete u kojima rade i sredstvima koja su na raspolaganju dobro da sve uopće funkcionira.
Inaće ovo mi je bila prva trudnoća i nadam se da će i drugi put biti dobro, samo što ću se onda potruditi "pohvatati" imena i svakoga posebno pohvaliti.
Još jednom velika hvala na svemu!
Tatjana i Laura

Današnji događaj u bolnici sv. Duh stvarno me pogodio pa sam odlučio napisati vam ga u nadi da se ovako nešto više neće ponoviti! 21.05.2005 u 12h doveo sam svoju baku u bolnicu na hitan prijem nakon što joj je bilo slabo i potpuno joj je otkazala desna ruka, a osjećala je i jake bolove. Kad smo stigli rekli su mi da posjednem baku u čekaoni i nakon što sam im rekao šta se dogodilo nisu je htjeli niti pregledati već su nas ostavili u čekaoni. Na moj ponovni upit šta će sa nama rekli su da pričekamo da po nju dođe osoblje i preveze ju na kirurgiju. Pošto se to čekanje oduljilo na 45min, a baku je i dalje jako bolilo ja sam uzeo kolica i odveo je do mjesta pregleda. Tamo nas je dočekala jedna vlo draga doktorica koja je baku pregledala i koja nije mogla vjerovat da pacjenta sa takvim simptomima nitko nije pregledao kad smo ušli na hitan prijem. Svjesna dijagnoze pozvala je još jednog kolegu i oni su nas uputili na prebled u hitan kirurški prijem. Tu nas je dočekao "Doktor specijalizant" Zoran Krstonijević, čovjek zbog kojeg sam ovo sve i napisao. Bezobrazan umišljen i pun sebe, a na kraju se uspostavilo i osoba sa vrlo malim znanjem. Kad nas je vidio pitao je šta trebamo i ja sam mu ponovo ispričao cjelu priču, a on je baki rekao da mu da ruku. Nakon što mu je baka rekla da nemože ni pomaknuti ruku počeo je vikati i reko da radi ono što joj on kaže i da mu se ne suprostavlja. Kad je svatio da je ruka nepokretna sam je primio ruku stisnuo je i rekao ovo nije tromb. Ruku je doslovce ispustio tako da je pala, a baka je zavikala od boli. Rekao je to nije ništa i otišao je u ordinaciju. Nakon toga primio ju je njegov kolega te ponovno pregledao i rekao da mora hitno na operaciju što se i dogodilo. Baka je perirana i sada leži na odjelu. Na kraju želim se zahvaliti svim doktorima koji su joj pomogli!!!

Moja supruga bila je trudna oko 18,5 tjedana kada smo dobili rezultate triple testa koji nisu bili u skladu s njezinim godinama. Stoga se, po preporuci njezina ginekologa (koji ne radi u Sv. Duhu) trebalo pristupiti amniocentezi, što je za nas oboje predstavljalo strašan šok. Ovo prvenstveno iz razloga što je to vrlo invazivna pretraga koja u 1-2 % slučajeva može predstavljati opasnost za bebu, a zatim i zbog toga što se nismo mogli pomiriti s činjenicom da s našom bebom možda i nije sve u redu (atipični rezultati triple testa ukazuju na omjer vjerojatnosti da se rodi dijete s Downovim sindromom). Kako su rezultati triple testa došli u vrijeme koje predstavlja gotovo krajnji rok za amniocentezu (do 19 i po tjedana se može napraviti) upućeni smo na Sv. Duh kako bismo tu pretragu i obavili.
Na ginekologiji Sv. Duha vlada atmosfera iz "Hitne službe" ali u negativnom smislu što znači da je red čekanja kilometarski i da nikoga nije briga što se s vama događa dok ne dođete na red. Nakon razgovora s genetičarkom bolnice (kojoj "skidam kapu" jer je vrlo profesionalna) koja nas je umirila i rekla da je uvjerena da je s našom bebom sve ok, upućeni smo kod cijenjene dr. Stipoljev koja bi nas trebala naručiti na amniocentezu. Morao sam se vratiti na posao i ostaviti ženu da čeka sama i pod stresom, na što mi je i sama pomisao bila grozna. No, ono što se tada dogodilo još je gore. Moja žena je došla kod dr. Stipoljev koja joj je bešćutno i ljutitim tonom rekla da šta si ona umišlja, da se ovdje na amniocentezu čeka tjednima, da je ionako već zakasnila i da neka joj sada pretragu radi onaj koji ju je na nju i uputio.

Moja žena nije htjela s njom više raspravljati i okrenula se i otišla, što je usvemu tome dobra okolnost jer takvim osobama ne bih u ruke prepustio ni biljku, a kamo li dva života. Ono što je tragično u svemu jest činjenica da cijenjenu magistru Stipoljev nije uopće zamarala činjenica da svojim odbijanjem dovodi u opasnost život mojeg djeteta i moje supruge, pa joj ovim putem poručujem da se na taj način može odnositi prema vlastitoj obitelji, a ne mojoj.
Moja supruga je tada na svoju ruku otišla u Vinogradsku bolnicu gdje je na kraju radnog vremena primljena od dr. Kune koji ju je preko reda naručio u roku od tri dana na amniocentezu koju je uspješno (Hvala Bogu!) i izveo.
Rezultati testa su bili uredni i sada možemo biti sigurni da je naša beba zdrava. Zbog toga smo vrlo sretni, no smatram žalosnim da se određeni liječnici ponašaju sa svojim poslom kao sa svojom "prćijom", a ta je činjenica utoliko gora budućim roditeljima koji ustanove da s njihovom bebom nije sve u redu. Tada se moraju suočiti s bolnom istinom da nikoga nije briga. Naravno čast izuzecima - posebno izvrsnom dr. Kuni i njegovom osoblju.

Iako bismo po mjestu stanovanja pripadali u Sv. Duh sada smo čvrsto odlučili dolazak naše bebe na svijet povjeriti Vinogradskoj bolnici jer je razlika između ginekoloških odjela tih dviju bolnica nepremostiva. Naravno, za Sv. Duh.

Dana 09.03.2005. rodila sam predivnog dječaka, a što mi je ujedno bio i drugi porod u toj bolnici. Za razliku od prvog poroda koji je bio jedno veoma bolno i traumatično iskustvo, ovaj je prošao točno onako kako bi svaka žena poželjela.
No moram istaknuti da je u tome velika zasluga Mr.sc.dr. Renato Baumana koji je sa puno strpljenja i pažnje vodio ovu trudnoću, koja nije bila nimalo jednostavna i prepuna komplikacija, na čemu mu naravno najiskrenije zahvaljujem.
Bilo je tu još lječnika kojima također zahvaljujem (Mr.sc.dr. B. Mišković, Mr.sc.dr. J. Jakovčić) dok bi izdvojila Dr. Zudeniga koji po iskustvima trudnica na odjelu za patologiju trudnoće i naravno mojem osobnom, a nažalost i mog tada nerođnog djeteta predstavlja elementarnu nepogodu svojom nestručnošću i arogancijom.
Ujedno i veliko hvala medicinskim sestrama kao i ostalom osoblju koje se potrudilo da boravak u bolnici prođe što je moguće ugodnije.
Mislim da s punim pravom nosite epitet vrhunskog rodilišta barem što se nematerijalnih stvari tiče.

Još jednom svima najljepša hvala Maja i Noel.

Zahvaljujem osoblju Traumatološkog odjela na nesebičnoj brizi i njezi tijekom mog dugog boravka.

Evo ja bih rekao jedno iskustvo koje sam kao novopečeni otac stekao u bolnici Sv. Duh. Naime supruga mi je sa besprijekornom trudnoćom u 40 tjednu došla na porođaj u bolnicu Sv. Duh - zanemarimo li neugodno iskustvo sa znamenitim Dr. Zudenigom - mesarom kojem bi bilo uputnije da pažljivije obavlja posao, a ne da ljudi koji prvi puta kroče u kliniku čuju za zahvate tog gospodina - zapanjujuće je kako se brzo šire vijesti o grubim i pohlepnim doktorima.
Tamo je nadalje moja supruga imala porođaj kojem sam ja kao otac prisustvovao i moram pohvaliti odnos babinjača prema mojoj supruzi u cijelom procesu, predrađaona i rađaona. No nije mi jasno zašto se žena mora uspavati nakon poroda i zašto se o razlozima i potencijalnim komplikacijama koje su eventualno nastale ne može naknadno obavijestiti tu osobu. Nego ti samo odrede evo tebi ženo dve vrečice krvi pa idi kući i bit će sve dobro. Supruga mi je poslije poroda 4 dan puštena iz bolnice pod opaskom afebrilna , a noć prije imala je temperaturu. Potpuno razumijem problematiku Vaših smještajnih kapaciteta, ali ne možete puštati bolesnu osobu kući! Nakon agonije u temperaturi koja je trajala tjedan i pol nakon poroda dolazi moja supruga na prvu ginekologiju, primaju je u strahu (stažisti) sa dijagnozom CRP-32 maternice, pretpostavka da posteljica nije ostala već da je riječ samo o ugrušcima i sluzi služila je samo da bi umirila situaciju. Odleži na ginekologiji 3-4 dana uz terapiju ergometrinima, koje još uvijek pije (28 dana nakon poroda!) i uz dogovor sa mnom ona odlazi kući na svoju odgovornost, a otpusno pismo uopće ne opisuje realne indikatore koji su bili prisutni pri primitku moje supruge na kliniku, vea se pišu laži! Ne znam po kojoj osnovi se zadržavaju ultrazvučne snimke u klinici zar na njih nemaju pravo bolesnici na kojima su one utvrđene. Nadam se da će moja supruga skoro ozdraviti i moći se bez šumova u ušima brinuti o toliko željenom djetetu. Hvala doktorima ginekološke klinike što su mi uništili zdravu ženu! Samo se još pitam kako to da mi uz ovako naprednu medicinu itehnologiju i našu kastu dragih doktora nad-ljudi vanzemaljaca s kojima se jedva da i može koji trenutak normalno popričati. Da ne generaliziram još uvijek mučimo sa tako primitivnim zahvatima.

Evo želio bi samo podijeliti jedno moje današnje iskustvo sa svima.
T ako ja dođem oko 10 sati sa uputnicom na pregled i izradu novih leća, i čekam jedan sat , i čekam dva sata, a sestra i doktorica prolaze kraj mene i smijulje se i samo prozivaju druge, u redu bila je gužva ja sam došo zadnji pa strpljivo šutim i čekam svoj red, da bi oko 12 sati se sestra udostojila uzeti moju uputnicu i knjižicu uz riječi da neka se prošećem i dođem za nekih pola sata jer je sada njima pauza.
OK vratim se za pola sata i sjednem i opet čekam , reko sad su se valjda zasluženo odmorile jer je zbiljam bila gužva pa će sad to sve ići brže, a i osim toga prvi sam na redu.
Međutim tu se pojavio jo jedan pacijent koji je počeo sa pregledom prije pauze pa je trebalo njega završiti, dobro uredu treba završiti započeto, ali to se produžilo do pola tri.
Evo ga 14,30 sestra me konačno proziva, ja ulazim unutra, doktorica mi veli da sijednem, sijednem i na to me pita jesam li naručen, na šta ja odgovaram da nisam, a nisam niti znao da se treba jer prije nije trebalo, na što mi je odgovorila da šta ja mislim da su oni pretrpani i da se naručuje već dvije godine te da me mora naručiti i naruči me za 25 dana.
U redu kriv sam nisam se naručio , nisam znao, ali ja sam tamo sjedio od 10 sati, moja knjižica i uputnica je kod njih bila od 12 sati da bi oni meni u pola 3 rekli da se ja moram naručiti.
Gdje je kvaka ja jesam kriv šta ne znam da se za sve mora naručiti , ali zašto, čemu sam ja moro toliko čekati da mi se to i kaže ?

Dana 25.02.2005. sa uputnicom za kirurga (sumnja na upalu slijepog crijeva) došla sam sa djetetom, koji se previjao od bolova na prijemni šalter kirurgije. Uzeli su zdravstvenu iskaznicu i uputnicu i uputili nas na susjedni ulaz (hitni prijem) gdje ćemo biti pozvani. Bila sam presretna kada su nas već nakon petnaestak minuta pozvali. Čim smo ušli liječnik koji je sjedio u ordinaciji upitao me je za godište djeteta. Odgovorila sam 91., ali to mu nije bilo dovoljno precizno, te je upitao ima li 14 godina. Ne, nema još ali imat će u travnju. Sin se previjao kraj mene. I tada nas je doktor uputio u Klaićevu bolnicu, jer oni primaju pacijente tek od navršene četrnaeste godine. Na moju molbu da samo pregleda dijete nije se obazirao i to što je do četrnaeste godine falilo samo dva mjeseca nije ga bilo briga. Gospodin je vjerojatno u pravu što se tiče pravila o starosti pacijenta koji se primaju na pregled, ali doktor, liječnik, osoba koja bi trebala pružiti pomoć, koja je u krajnjoj liniji izabrala jedno humano zanimanje nije u pravu. Izašla sam, ali sam se vratila pitati kako se gospodin zove, hladno je rekao Ivkošić. Mislim da gospodin zaista ne bi izgubio puno vremena da mi je pregledao sina, pa me tada uputio u Klaićevu bolnicu. Nadam se da više nikada neću trebati gospodinovu pomoć.