Rodilište

31.10.2005 godine sam bila primljena u Petrovu bolnicu zbog puknuća vodenjaka u 20+4 tj trudnoće. Vodenjak su mi probušili u Zajčevoj bolnici (merkuru) i onda me osobnim automobilom poslali u Petrovu da se pokuša spasiti dijete. Nakon što sam sva krvava došla u Petrovu bolnicu oko 17 sati, u hitnu, zapoceta je obrada, nakon mučnog i nepotrebnog ispitivanja (imali su svu dokumentaciju kod sebe u rukama) što kako i gdje, počeli su me pregledavati i pripremati za porod. Nakon 20 minuta poslije poziva dokotr (dr.Zlopaša) je došao i poćeo me pregledavati, spojili su me na ctg i rekli da dijete nema šanse da preživi jer je premalo. Dobila sam drip i infuziju, nakon dvije zabodene igle, sestra je bjesomučno vikala na mene da sisnem ruke da ne može naći venu i lupala me po ruci s nekim plastičnim predmetom, ruka mi je poslije bila plava. To je trajalo nekih 20 minuta, tek onda je došao doktor s uzv prenosivim, trebalo mu je 5 minuta da uključe i spoje da bi ga mogli koristiti za pregled. Kada su vidjeli da dijete ne ide van, iako sam bila otvorena skorz, ostavili su me u sobi za prvo porodjajno doba i pustili me da sama rodim. Nakon pola sata što sam rodila, zvala sam sestru par puta u medjuvremenu da dodje jer sam osječala da dijete izlazi van, njen odgovor je bio da neću ja jos i da ju ne zamaram. Znaći nakon što sam rodila, otrilike dvije minute sam se pokušavala ustati da bi vidjela što je s djetetom, došla je sestra i polegla me jako grubo i uzela dijete i otišla bez rijeći. Nakon što sam ja molila i plakala da mi kažu što je s djetetom, dr Zlopaša se udostojio doći i reći da mi je dijete mrtvo rodjeno. A o skrbi poslije poroda da i ne pričam..jednako grozno...Dan danas ne znam gdje je tijelo moga sina, niti sam ga ikada dobila, a oni ne znaju gdje je. Želim samo da se takve stvari ne dogadjaju nikome. Smatram da takvi doktori ne bi trebali raditi u zdrastvenim ustanovama.

Rađaona

Dok moj sin spava, ja se moram zahvaliti ljudima koji su mi pomogli donijeti na svijet ovo malo, prekrasno biće. Naime, nakon osam godina moj muž i ja odlučili smo se na drugo dijete. Strah koji sam imala od samog početka trudnoće nikom nije bio razumljiv pa ni meni. Odlučila sam kontrolirati svoju trudnoću kod prof. Đelmisa i prof. Ivanišević (divni ljudi i još veći profesionalci) Sve u svemu, trudnoća je bila uredna, ali moj strah od poroda je bio sve veći. Tjedan dana prije termina dobila sam nekakve nepravilne trudove, otišla u Petrovu (negdje oko 22 sata, subota, bojala sam se noćne smjene jer su navodno svi nervozni i bezobrazni) gdje me dočekala jedna ljubazna sestra kojoj nažalost ne znam ime koja me je hrabrila putem do rađaone. Nakon pregleda, ctg i pregleda plodne vode, poslali su me doma jer su trudovi bili nepravilni a ja otvorena 1 cm. Ali, evo mene drugi dan (nedjelja, popodne) sve isto, samo ovaj puta sam otvorena 2 cm i ctg bilježi malo jače trudove. Ostajem, hvala Bogu. Šetam tako dva sata (na moj zahtjev) nakon čega me pripremaju za porod. Odlazim u rađaonu, tamo me dočekuje sestra Ankica (žena je mrak !!!!) kojoj mogu zahvaliti na prekrasnom porodu. Ona mi je cijelo vrijeme objašnjavala kak čemo dalje, tješla me kad sam to itekako trebala, držala me za ruku... Nakon epiduralne koja nije baš bila od koristi jer sam osjetila svaki trud i dripa koji mi je visio iznad glave, rodila sam u roku od jednog sata prekrasnog dečkiaa 3940 g i 54 cm dugog. Na porodu mi je prisustvovao dr. Starčević koji se cijelo vrijeme šalio sa mnom, uglavnom, ekipa snova. A bojala sam se poroda! I Petrove bolnice! A to je jedina bolnica koja se bavi isključivo ženskim bolestima i porodima. Hvala cijeloj ekipi iz Petrove !

----------

11.12.2000 godine rodila sam sina u Petrovoj bolnici na carski rez. Nakon što mi je prsnuo vodenjak došla sam u bolnicu oko 20,00 sati gdje su me ljubazno primili i uzeli moje podatke. Ne znam koji me je doktor pregledao niti koja me je sestra pripremila, ali moram reći da su uredno obavili svoj posao. Sestra me je odvela u boks i pozvala drugu doktoricu koja me je pregledala i rekla da se odmaram dok ne dobijem trudove. Tako sam u boksu spavala do jutra kad me je pregledala prof. Ivanišević i dala mi drip. Oko 14,00 sati bila sam pod velikim bolovima i otvorena samo 3 cm i tada su odlučili napraviti carski rez, kojega je uradio dr Starečević. Što se tiče ležanja na odjelu mogu pohvaliti svo osoblje jer osobno nisam imala loših iskustava. Dvije godine kasnije imala sam spontani pobačaj, na odjelu doktora Vreića mi je urađena kiretaža sa svim ostalim pretragama i opet su svi bili ljubazni i korektni. Šest mjeseci kasnije docent Orešković mi je radio konizaciju i ostao mi u posebno lijepom sjećanju kao jedan od njasusretljivijih doktora sa kojima sam se susrela. Danas sam u 38. tjednu trudnoće, bila sam na pregledu kod dr Gašparović (koja je također bila vrlo ljubazna), i naravno spremam se roditi i ovo dijete u toj bolnici. Moram napomenuti da ne poznajem nikoga od osoblja niti imam bilo kakvu vezu, nego jednostavno pripadam tamo po mjestu stanovanja, držim se njihovih savjeta, pitam sve što me zanima i nikada se nisam našla u neugodnoj situaciji. Kada rodim napisat ću i to iskustvo, koje će vjerujem biti kao i dosadašnja, bez negativnih primjedbi.

PT 2

U Petrovoj bolnici, odjelu pt 2 (kod prof. Kuvačića) održavala sam dvije trudnoće 89 i 92 godine. Ukupno sam na odjelu provela 13 (trinaest) mjeseci i vjerujte, NIKAD mi nitko nije uputio krivu rijeć ili bio neugodan. Naravno da je bilo kriznih trenutaka, neugodnih pregleda, depresija i svega ali, samo zahvaljujuai trudu prof. Kuvačića, dr. Fudurića i dr. Ivanišević ja sad imam dva krasna zdrava sina tinejdžera. Važno je da se pacijentice ne ponašaju kao da su u hotelu i da se svaka njihova tegoba i dvojba mora odmah riješiti. Prioritet je dobrobit i zdravlje beba koje nosite i rađate i nijedan lječnik i sestra to NIKAD ne zaboravljaju. Ja sam znala popodneva proplakati od straha šta će se dogoditi sa mnom i bebama, ali sam podnosila sve terapije ma kako bolne ili neugodne bile bez dvojbi.

Ginekologija

Prije 2 mjeseca bila sam na pregledu u Petrovoj bolnici kod dr.Mire Kasuma. Mogu samo reći da mi je to bilo najneugodnije što sam doživjela u životu. Doktor je bio jako neljubazan. Pošto sam došla radi poremećaja hormona, vikao je da je da moram "smršat" i da onda dođem. I da ja nemam tu šta radit zato jer nisam udana i šta bi ja htjela dijete a jos nemam ni muža. Onda me doslovno potjerao da se skinem i kad sam se popela na stol pregledao me kao veterinar kravu, užasno je boljelo i pritom je jos 5 puta ponovio da moram "smršat". Na izlasku je još ponovio da moram napraviti pretrage koje mi je napisao i da onda dođem k njemu, ali možda ipak bolje da ne dođem dok ne "smršam". Takvo nešto stvarno ne bi htjela nikome da doživi i trebalo bi mu zabraniti da se tako odnosi prema pacijenticama!

Ginekologija 2

Moja priča poćinje dijagnozom raka grlića maternice i opracijom kod dr.Zupića. Primitkom na odjel ginekologije 2 mogu dati samo pohvale za sestre i doktore, njihovu požrtvovnost susretljivost, ljubaznost i strpljivost za naša bezbrojna pitanja. Nakon operacije sestra u dnevnoj i noćnoj smjeni obilazile su me svakih pola sata sa pitanjima dali me boli i treba mi li što. VELIKO HVALA

Rodilište

Ja imam samo riječi pohvale što se tiče rodilišta i sestara i doktora. Imam 4 djece i 3 je rođeno u Petrovoj i zbilja je sve prošlo bez problema svi su rođeni zdravi i relativno brzo u roku 3h. Pohvalila bih dr.Zlopašu kod kojeg sam išla na preglede i sestre na odjelu babinjača. Hvala Vam svima!

Ginekologija

Nakon svih pročitanih priča, vjerujem da sam imala stvarno puno sreće ili??? Rodila sam troje djece u istoj bolnici u periodu od ratne 1992. do 2002. godine. Kažem ratne 92. jer se u bolnici "osjećalo" pomanjkanje medicinskog materijala. No svaki porod bio je drugačiji i vodila ga je druga ekipa bez ikakvih veza i poznanstava. Od moje prve trudnoće pa do danas, moj izabrani ginekolog dr. Jean Shedid (koji radi i na Sv. Duhu), savršeno obavlja svoj posao. Bio je prisutan na prvom porodu koji je bio sve samo ne lagan. Ostale trudnoće je vodio profesionalno i nije bilo nikakve potrebe angažiranja njegovog dolaska na moje termine u bolnici. Nitko nije tražio novac, nitko nije rekao ni jednu grubu riječ, i moje bebe kao i ja bile su uvijek dobro zbrinute. Sve sestre, babice i liječnici čista petica! Ponovo se pitam da li sam stvarno imala sreću ili???

Ginekologija

Kako je moje iskustvo s Petrovom bolnicom samo pozitivno, osjećam potrebu podjeliti isto sa ženama koje su vjerojatno stekle pogrešno mišljenje o ljudima koji tamo rade, s obzirom na brojne pokude. Žao mi je što ovakve stranice vjerojatno ne posjećuju žene koje nemaju nikakvo loše iskustvo s Petrovom, pa se o takvima manje zna, i što predivni ljudi koji tamo rade bivaju poistovjećeni s nekima u manjini. No da ne duljim , želim od sveg srca zahvaliti dr. Danku Bljajiću, zahvaljujući kome sam danas u 18-tom tjednu trudnoće, bez čije pomoči, velikog znanja, savjeta i podrške teško da bih uopće doživjela laparoskopiju koju je izveo uz cijenjenog prof. Đelmisa. Samo zahvaljujuai to zahvatu moji problemi s neplodnošću su riješeni! Također moram spomenuti i cijenjenu prof. Marinu Ivanišević pred kojom se mogu sakriti svi "veliki stručnjaci" što se tiče golemog znanja na polju UZV-a! O predivnim riječima podrške i ljubaznosti da ne govorim! Isto tako moram pohvaliti sve sestre koje sam susretala na raznim odjelima! Svaka čast! JOS JEDNOM VELIKO HVALA DR. DANKU BLJAJIĆU , OD SRCA!

Rodilište

Primljena sam u Petrovu bolnicu u 33. tjednu trudnoće zbog tahikardije na ctg-u.Trudnoću mi je vodila prof.Skrablin i dalje u bolnici sam bila na njezinom odjelu i pod njezinom kontrolom. Sestre na odjelu PT2 su super, a posebno sestra Zdenka koju uvijek možete pitati sve što vas interesira a ona će vam rado pomoći i dati savjet. Ma i ostale sestre su dobre ali svatko od nas ima nekoga tko mu ostane posebno u lijepom sjećanju.Nasreću daljni tijek trudnoće bio je normalan tako da sam dogurala do 42. tjedna. Normalno svih 9 tjedana koje sam provela na odjelu bila sam pod kontrolom prof.Skrablin koja je na zadnjem ultrazvuku procjenila da beba ima oko 5000g.Ja sam bila jako uplašena samom spoznajom da je beba dosta velika iako ponekad znaju te procjene dosta odstupati. Prof. je odlućila da se beba rodi carskim rezom zbog veličine a i zbog mene jer sam se strašno bojala da se porod ne zakomplicira. Carski rez je radila prof.Skrablin i bebać je imao 4900g i 56cm i sve je prošlo savršeno. Ja sam bila presretna kada je sve bilo gotovo a i oporavak je bio manje bolan nego nakon prvog poroda koji je bio normalan. Zahvalila bih se i osoblju na intenzivnoj, podjednako sestrama za rodilje i sestrama za bebe koje su zaista dobre i savjesno rade svoj posao.Naš bebać sada ima već 4 mjeseca i zahvaljujemo prof.Skrablin, posebno, koja je od prvog dana trudnoće pa do poroda brinula o "nama" i da se sve sretno završilo.Večina liječnika koji rade u Petrovoj savjesno obavljaju svoj posao tako da nebi trebalo po pojedincima suditi kako cijela Petrova bolnica nevalja. Ja imam uglavnom pozitivna iskustva iako mi nije bilo lako ni svejedno boraviti u bolnici 10 tjedana. Znala sam da ukoliko želim rizik komplikacija smanjiti na minimum bolje da sam tamo. Zahvajujući osoblju Petrove bolnice danas samo sretni uz našeg sina.

Rodilište

Čitam sve ove priće vezane za Petrovu bolnicu i jedino što mogu reći"hvala Bogu da je na mom porodu prošlo sve u najboljem redu." Izgleda da sam stvarno imala sreće od same rađaone, poroda, sestara. Meni je vodenjak pukao u 5 ujutro a u Petrovu sam došla oko 10:30 i ležala u rađaoni i čekala trudove. Nekoliko puta me dr. obilazio kao i sestre da vide dal imam trudove. Moji trudovi su počeli tek negdje predvečer, a oni jači i pravi oko 22h, kada sam bila otvorena svega 2 prsta. Oko 23:30 trudovi su bili sve jači ali sam bila otvorena svega 4 prsta a voda je otjecala. Sestra koja me u to doba obišla pozvala je dr, dali su mi drip i uz pomoć mlađe babice (ne znam joj ime ali ima kratku kosu moja curica je iz drugog stiska izašla na ovaj svijet.Stvarno nemam niti jedne ružne rijeći. U sobu su me prebacili nakon 2 sata i sestre koje su bile u smjeni za vrijeme mog boravka su bile super. Naravno uvijek su neke bolje od drugih,ali ni tu nemam ružnih rijeći kao ni za sestre koje su nam dovodile djecu na dojenje i pokazivale kako treba dojiti. Kad god bi nam zapelo mi smo sestre pozvale i najljubaznije su nam pomogle. Bilo je sestara koje su nekoliko puta na dan dolazile pitati dal nam šta treba i kako se osjećamo. Na žalost nikome nisam ime zapamtila. U Petrovu sam isla s priličnom dozom straha i rekla "Bože samo da sve bude u redu s bebom i samnom". Rodila sam 29.12.2005. i vjerojatno sam imala sreću sa smjenom u rađaoni kao i smjenom sestara u sobi. Iskreno se nadam da ae sve buduće rodilje imati sreće kao i ja i "naletiti" na smjenu kojoj je stalo, jer mislim da nema ljepšeg posla nego pomoći da novi život dođe na ovaj svijet.

odjel za humanu reprodukciju i bračnu neplodnost

Nadam se da će te objaviti ovu poruku. 23.8.2005 primljena sam u petrovu bolnicu kao hitan slučaj kod dr.Marine Ivanisević koja me je pregledala i dijagnosticirala cistu na lijevom jajniku veličine 15 cm. Bolovi u trbuhu postali su nepodnošljivi,a "menstruacije"sve čudnije...neznam dali se ovo može nazvat menstruacijom. To je bio gnoj koji je izlazio zbog nagomilavanja menstruacijske krvi koja nije mogla istjecati iz maternice, te je to uzrokovalo već i "početak" sepse . Ne moram ništa govoriti kad mi je CRP bio 280. 25.8.2005 učinjena je laparaskopija. 2 dana nakon operacije na intenzivnoj njezi bila su najgora zbog bolova i zbog plina koji je ostao u trbušnoj supljini. Ja se ne bih tako dobro oporavila sa se sa mnom doktori i sestre nisu šalili i ohrabrivali me. Imali su razumjevanja za mene s obzirom na moje godine. Posebno sam zahvalna dr.Barisiću koji je imao najviše razumjevanja i svoj posao obavio je vrlo profesionalno. Petrova bolnica ostat će mi u jako lijepom sijećanju. Mislim da je neću tako brzo zaboraviti.

Rodilište

Žao mi je što toliko lošeg čujem o Petrovoj, jer rodila sam tamo 1985,1990 i 2003. Svaki je put trudnoća bila rizična i samo stručnosću tima privedena je sretno kraju. Nikad nisam bila u rađaoni sama prepuštena sebi, hrabrili su me, šalili se sa mnom. Bili su divni i ovim putem zahvaljujem svim liječnicima na patologiji trudnoće, babicama u radaoni, medicinskim sestrama i prof.Kuvačiću!

Rodilište

Primljena sam u Petrovu kao hitan slućaj iz Vinkovaca. Pregledali su me i rekli da mi je puko vodenjak i da sam 2 prsta otvorena i stavili me u radaonicu. Tamo sam ležala na infuziji cjeli dan da me niko nije došao ni pitati kako sam. Oko 21h šef radaone je rekao da me smjeste na odjel pt2. Spustili su me i ostavili. Sutra na viziti došla je prof.Skrablin i rekla da su narućili (indigo karmin) boja za plodnu vodu i tako cjeli tjedan. Jedno jutro došao je neki doktor i rekao da mi se izvadi krv, mokrača i da se napravi ultrazvuk i tako je bilo on je sve napravio i rekao da je sve uredu da mogu kući ali prof. Skrablin mi nije dala svaki dan jedno te isto:za ovu ćekamo boju i tako do 18.11.2005 dok nisam tražila da me pusti kući,a ona je rekla moramo čekat boju. Na to sam ja opet tražila da idem kuci i na kraju me pusti i na otpusnom pismu napiše da uporno zelim kući. Što se tiće higijene katastrofa nisu mi promjenili posteljinu nikako. Ja još nisam rodila i sve je ok,a puko mi vodenjak jesu i ti doktori pametni . Bolnica je katastrofa i nikad se ne bi vratika tamo.

U 6.-tom tj.trudnoće ustanovljena mi je blizanaćka monozygotna trudnoća, sa dijagnozom jednog ploda sa multiple malformacijama. Do 12-tog tj.pregledavao me dr.Podobnik koji me uvjeravao da će bolestan plod "nestati". No, zbog mog straha samoinicijativno sam posjetila jos nekoliko priv.ginekologa koji su tvrdili isto. U 12-tom tj. otisla sam dr. Simuniću u Petrovu bolnicu. Njegova je dijagnoza bila "uredna" a uzv su me gledali dr. Fudurić i dr. Despot,....oba ploda isto rastu, a jedan nema srce. Sama sam potrazila sve o tome jer mi nitko nije nikada spomenuo opasnosti. Shvatila sam je je to TRAP SINDROM-ACARDIUS TWIN. U 16-tom tj. u teskom psihićkom stanju, javila sam se ponovno dr.Simuniću (koji me narućio na redovitu kontolu tek za 5 tjedana)vkoji mi je rekao neka "Molim boga da sve bude u redu" jer kod nas ne postoji fetalna kirurgija pa ioako su oba ploda u opasnosti (drugi plod nema budućnosti jer su povezani jednom arterijom i zdravi blizanac održava na životu bolesnog bez srca) i "zdravi"se moze roditi sa mnogim ostećenjima srca i mozga. Boravila sam par sati na odjelu da nitko nije pokušao raditi pretrage, sama sam inzistirala uzv,..njihova dijagnoza: nikad nisu nesto tako vidjeli i neka ćekam šta bog da. Otišla sam revoltirana na Sv. Duh, gdje su mi dr. Matijević i dr. Hafner prvi postavili pravu dijagnozu TRAP SINDROM. Svjesni kritićnog ishoda za oba blizanaca i nemogućnosi pobaćaja u 17-tom tjednu jer to zakon ne dozvoljava, pokušali su tražiti razlog kromosomske naravi iako se zna da su male sanse za to. Na pretragu nisam otišla svjesna činjenice da ni SV.Duh kao ni Petrova neće dozvoliti prekid jer članovi etičke komisije osim izuzetaka NEMAJU SAZNANJA O TOJ NAJOPASNIJOJ I RIJETKOJ KOMPLIKACIJI U TRUDNOĆI (to je 1 od70 000 slućajeva).
Slijedeći dan sam rano ujutro otisla u Klinički centr Ljubljana gdje ne samo da su me primili bez najave, već je nekoliko primarijusa sudjelovalo UZV pregledu i objasnili mi sve u detalje te rekli da daljnje održavanje takve trudnoće jest samo experiment bez ishoda, da će zdrava beba imati velika ostećenja. Naručili su me na kliniku gdje ću boraviti nekoliko dana i riješiti svoj problem i budućnost mojih beba.
Užasno sam razočarana "šlamperajom" Ginekologa Petrove bolnice koji su takav fenomen prepustili stručnjacima iz Slovenije koje ću putem štampe POSEBNO POHVALITI. Izuzetak tima iz Petrove je doktorica SPREM koja je jedina bila svjesna svega no nemoćna!!!!!!!!!

Moja žena je primljena u bolnicu preko veze nakon što smo višekratno pokušavali uvijeriti sestre da ima trudove. Svaki put bi nas stavili na stari CTG koji nije bilježio trudove nego samo bebino srce. Pošto je beba bila jako aktivna nismo nikako mogli centrirati sondu da se dobro bilježi ritam srca, te su sestre smatrale kako je problem u mojoj ženi. Moja žena je amerikanka i nije navikla na takav odnos prema pacijentima, ali je to trpila iz tog razloga što nas je bilo strah za bebino zdravlje. Eto nakon dugog uvijeravanja kako zaista ima trudove je primljena u bolnicu te joj je probiven vodenjak. Nakon što su je stavili na drip pustili su je u sobu samu sve dok nije došao anestezijolog koja je stigla s cijelim timom studenata da im pokaže kako se daje epiduralna. Bockali su je sat vremena više puta dok navodno nisu pogodili mijesto. Zatim su tvrdili kako stvarno ne bi trebalo ništa bolit, ali moju ženu je bolilo kao i da nije primila epiduralnu. Uz to je otišla s studentima van sobe i komentirala kako mi žena ima previše sala na kralježnici te da je to predstavljalo veliki problem. Naravno da njoj nisu vjerovali te su je pustili da lezi u trudovima na krevetu s jakim tjeranjem na wc. Pokušao sam sestri objasnit kako mi žena treba kahlicu, a ona meni kaže kako moja žena umišlja, te da to samo beba pritisce na mjehur. Sam sam uzeo kahlicu te je namjesti nakon cega je mokrila 3 puta. Zatim je došao jedan od doktora nakon 3 sata te je pregledao i rekao kako je otvorena 6 cm te je samo pojačao drip i otisao. Žena mi je dobila grozan osip koji je usljedio nakon alergije na epiduralnu. To je bilo dovoljno da se pokrenu te njoj daju kontra epiduralnu kako bi sanirali osip. Doktor koji je bio u sobi ranije nije nikome ni rekao kako je pojacao drip te kad sam ja nakon 2 sata zvao sestre da mi je žena spremna za porod one su tvrdile da je to nemoguće, a nisu je niti htjeli pregledat. Jedan sat nakon je dosla naša veza koja je kad je vidila do čega je došlo otišla po doktora Đelmisa koji je bio na sastanku, te je poslao doktora Vlaića koji je nakon dolaska mojoj ženi objasnjavao kako da rodi te asocirao porod s sranjem te njom govorio da sere. Uglavnom žena mi je rodila u dva stiska bez obzira što su svi tvrdili kako nije spremna te je pustili da vrišti 9 sati. Da stvar nebi bila ništa bolja, bebu su otpustili iz bolnice 3 dan. Na moju ženu su vrsili pritisak da doji te da se izdaja pumpicom. To naravno nije pomoglo jer je do dana odlaska već oteklina bila prejaka za dojenje. Naša beba je dehidrilala, a žena mi je dobila groznicu od otoka. Kad smo vidili da vrag neda mira smo se uputili u Petrovu bolnicu u tri sata u jutro. Naravno nisu nas primili te su nam napomenuli kako mi više nismo u toj bolnici, te da ni mi ni naša beba nisu nihov problem. Nakon toga smo prosli kroz tri bolnice dok napokon nismo primljeni u bolnicu Rebro gdje nam je pristojna pedijatrica pomogla nahranit bebu, te nam savijetovala formulu dok ne saniramo oteklinu na grudima. žena mi je pila klavocin nakon kojeg je mogla dojit. Beba i dalje nije napredovala već je gubila na težini nakon čega smo našli pedijatricu koja je napravila nalaz na bebi te dokazala da je beba laktozintolerantna, te da zbog toga nesmije dojit. Sada beba papa sojino mljeko te jako dobro napreduje, nema proljev, spava mirno i nema grceve.

Potpomognuta oplodnja

Korupcija.
Imam za mene strašno iskustvo u petrovoj sa dr. Jurkovićem. 2002. god. sam krenula na postupak IVF sa uvjerenjem da su prva 3 pokušaja besplatna kako su svugdje tvrdili. Nakon razgovora sa spomenutim lječnikom, a bez ikakvih pretraga, dobila sam uputu da kupim 20 Gonala F. Mislila sam da će kostati oko 500 kuna max. jer je doktor rekao da su malo skuplje. Kada sam došla u ljekarnu šokirala sam se jer sam morala odvojiti oko 7000 kuna. Ipak sam ih nekako na čekove kupila jer nisam imala toliko gotovine zbog nespremnosti na tako nešto (prvi pokušaj). Da ne duljim lijek nije tada još bio na listi. Na drugom postupku sam bila spremna i kupila lijek gorovinom ali sam poslala zahtjev za povrat jer je u međuvremenu stavljen na listu. Još uvijek nikakve pretrage nisam prošla osim doktorovog zaključka na osnovu našeg razgovora da imam PCO. Povrat novca sam dobila ali i krasan tretman od doktora. Ovaj put 30 Gonala F i kada jajnici nisu reagirali on pita mene da li da nastavimo sa Gonalima ili ću prekinuti terapiju kao da ja to trebam znati. Prekinuta je terapija. A pri sljedećem posjetu mi je rekao da li imam barem 400 ili 500 kuna za njega i sestru za kavu (ne zna, možda kavu na Havajima za 400 ili 500 kuna). Kad sam rekla da nemam rekao je da dođem za mjesec dana. Nakon toga sam dosla sa 500 kuna u novčaniku i dala mu ih pa sam dobila iz bolnice 20 Gonala F a jos 13 sam morala sama kupiti.Taj dan je u hodniku čekalo jos nekoliko žena koje su također dale novac da bi došle na red. Pregledi su bili u smislu da ja ne smijem nista pitati ni ometati njegovo visočanstvo. Možete misliti kako je taj doktor postao nizak u mojim očima i kada je morao doći u nedjelju zbog mene i jos nekoliko pacijentica tražo je jos novca, a ja sam pitala zar ni jedan doktor koji je dežuran ne može njega zamjeniti, a on je rekao da to nitko ne zna napraviti (aspiraciju). Novce nisam dala ali sam uvjerena da mi je namjerno smuljao kod embriotransfera jer nisam dala ponovo novac. Ne mogu sebe uvjeriti da je pošteno i korektno obavio svoj posao. Nisam glasna i ne bunim se da se kome ne zamjerim ali kad sam nakon svega zvala Petrovu da promjenim doktora sestra Vera mi je rekla da ne može jer to nije njihova praksa. Priča možda nekome djeluje smješno ali ja sam i danas (od 2003 g.) u takvom psihičkom stanju da sam prekinula lječenje i nisam otišla nikome drugome jer se bojim da ću opet dozivjeti razočaranje. Na pregledima sam se osjećala kao da me ispituju vanzemaljci sa svojim sondama jer nisam smjela nista pitati.

Hitna

Od moje priče prošlo je već dosta vremena no neke stvari nikada se ne zaborave. Bila sam u šestom tjednu trudnoće kada je počela noćna mora. Po noći je počelo krvarenje i jaki bolovi, budući da mi je suprug bio na poslovnom putu, sama, jadna i preplašena uputila sam se u Petrovu bolnicu jer i sama nisam znala kamo da otiđem i kome da se obratim. Došla sam u hitnu i tamo me je dočekalo namrgođeno lice koje mi je objasnilo da ne spadam kod njih no budući da sam bila hitan slučaj primili su me. Doktor je napravio pregled i obzanio mi: "da imali ste spontani. Potom me je pitao kako sam stigla ja sam mu rekla pješice, a on će meni e pa sad pješice otidite u bolnicu Sv. duh da izvadite betu jer tamo vi spdate. Nakon niza poniženja vratili su mi moje papire. Tu okrutnost i općenito taj dan nikada neću zaboraviti, a sve zahvaljujući visoko kvalificiranom osoblju Petrove bolnice.

Rađaona

Rodila sam drugo dijete 2001 godine u Petrovoj bolnici. Tamo sam se i sama rodila te sam se nekako osjećala sigurno, a ujedno sam vjerovala u stručnost i profesionalnost osoblja klinike za ženske bolesti i porode. Obzirom da mi je pukao vodenjak i otjecala plodna voda, primili su me jednog četvrtka navečer te ostavili ležati u boksu. Trudovi su bili izrazito slabi i cijelu noć na mene nitko nije obraćao pozornost. U petak su me isto tako ostavili cijeli dan, povremeno dolazili pogledati otkucaje bebina srca i to je bilo sve. U petak u noći sam već bila sva izvan sebe, ali sam se vrlo dobro kontrolirala i molitvom ostala sabrana. Zamolila sam liječnika da izvrši carski rez koji ću platiti, no on je rekao da je i to rizično te da trebam još čekati. Na moj upit da li beba može ostati bez kisika, obzirom na otjecanje plodne vode, rekao je: "Teoretski sve je moguće".... Tu noć sam povraćala žuć i osjećala se užasno sa velikom mučninom i slabošću. Ujutro u subotu sam iscrpljena zaspala, a moji trudovi su i dalje bili slabi. Tada je stigla glavna medicinska sestra koja me je primila u četvrtak i kada me je ugledala počela je vikati: "Što ona još tu radi.... sada je porodite kao da mene porađate"!!!!! Tada su se svi strčali oko mene i odjednom ih je u boksu bilo niti sama ne znam koliko. Dali su mi drip i nastala je opća strka. U roku 45 minuta , počeli su jaki trudovi.....a neka liječnica je htjela bebi nekakvu sondu "pričvrstiti" za glavu. To je nespretno učinila 3 puta i prilikom trećeg puta me povrijedila. Tada sam zaurlala da to više ne radi te da me na moju odgovornost porodi i ne muči moju bebu. Vrlo brzo nakon toga, kažem samo uz Božju pomoć rodila sam zdravog krasnog dečka od cca 4 kg. Nakon 2 dana glvna sestra me susrela na hodniku, prepoznala, zagrlile smo se i rekla mi je: "Dušo, bila si divna....samo te tvoja sabranost spasila....." ! Dakle, znala je što je moglo biti zbog njihove aljkavosti, a ja sam joj beskrajno zahvalna što se pojavila onog dana kada je sve moglo i drugačije završiti. Na kraju opet kažem "Hvala Bogu"!

Rodilište

Čitam ove stranice i ne mogu vjerovati da se u ovoj bolnici nije ništa na bolje promijenilo u zadnjih 13,5 god. Ratno stanje tada, dan uoći termina poroda dolazim po uputnicu za rodilište kad ono ginekološki užasno bolan pregled, neljubaznost liječnice. Cijeli dan bolovi, uvečer u 23 sata dolazim u rodiliste, vrata bolnice zaključana, obilazim okolo i zvonim da bi me ponovo vratili na gl.ulaz. Liječnik iako vidi da jedva hodam požuruje me i hoda ispred mene kao konobar koji me vodi do stola u restoranu. Uvode me u neku sobu daju spavaćicu i vode u rađaonu. U 23 i 35 rodila sam sina uz liječnika koji je usput gledao prekriženih ruku i komentirao da sam predhodnu trudnoću imala u Osijeku ili Zadru jer samo tamo režu s desne strane! Ja sam za to vrijeme ispucala umjesto da me doktor reže ! Poslije dva sata čekanja šivanje, a onda na odjel gdje sestri ni slučajno nije palo na pamet da mi pomogne leći na krevet. Jutarnja smjena ulazi sestra i vrišti u kojoj smo mi to štali odrasle pa stavljamo torbe na noćne ormariće (torbe je stavila sestra iz predhodne smjene!) Na upit da mi pomogne da se otuširam odgovara da se ne moram ni tuširati ako se sama ne mogu podići. Kako mi je suprug bio u Osijeku i došao samo na par dana drugi dan sam sišla dolje da ga vidim vratila se u sobu za vizitu, a rodilja do mene mi je rekla da su mi bebu donijeli na dojenje ranije iako mi ujutro nitko ništa nije rekao. Dolazi doktorica u vizitu i galami na mene da šta se ja šetam okolo da ne mislim na dojenje. Rekla sam joj da me nitko nije obavijestio da će mi donijeti bebu ranije , a i da nemam uopće mlijeka i da ni prvo dijete nisam dojila. NIKADA dok sam živa neću zaboraviti šta mi je odgovorila: PRVI SE MAČIĆI U VODU BACAJU !

Odmah poslije vizite nazvala sam suprga i u ponedjeljak u 11 sati izašla iz bolnice na moje traženje. Dijete sam rodila u petak u 23sata i 35 min. !Na izlazu iz bolnice bezobrazno su mi rekli da se varam ako mislim da će mi dijete primiti u bolnicu ako nešto ne bude u redu. Moj sin je za to kratko vrijeme u bolnici izgubio 450gr, jer ga nisu hranili iako sam i sestru upozorila da nemam mlijeko. Danas je moj sin hvala Bogu velik dečko iako je hranjen na bočicu kao i njegov brat, a liječnici koja je moje dijete uporedila sa mačićima želim da njeno svako žensko čeljade u obitelji doživi takav "njezin tretman". O Petrovoj samo ružno mogu reći, a iskreno nisam ni čula pohvale kada sam trebala ići tamo na porod. Prvog sina sam rodila u Osijeku prije 17,5god. i samo najljepše mogu reći o dr. Laušin i sestrama na 3 katu rodilišta gdje sam ležala. Sve ovo sto se dešava u Petrovoj je sramota za sve liječnike i sestre koje s ljubavlju rade svoj posao. Hvala Bogu na takvima!

Moja je priča starijeg datuma i ovo je prvi put da sam je javno ispričala.
Trudnoću mi je vodio (preko veze) dr Joško Lešin. Redovno sam dolazila na preglede i osim što sam se previše udebljala, bilo je sve u redu. Pod kraj su mi noge jako naotekle, što nikoga nije zabrinulo. Na sam termin poroda, 26. 9. 1996. došla sam na pregled prilikom kojeg mi je dr Lešin rekao (i napisao) da sam još zatvorena, i da dođem za tjedan dana, osim u slučaju glavobolje. Nije mi napravio amnioskopiju, i nije reagirao na moje nabrekle i plave noge u 2 broja većim posuđenim cipelama, jer u svoje nisam mogla. Glava me nije boljela, ali 2 dana nakon toga osjetila sam užasne bolove u trbuhu i jako ritanje bebe. Trajalo je petnaestak minuta i prestalo. Nakon toga više nisam osjetila bebu. Navečer je moja svekrva (veza) nazvala dr Lešina kući i to mu rekla, međutim on je bio na putu, a njegova supruga joj je odbrusila da je pred porod normalno da se beba smiri. Drugi dan sam otišla u bolnicu na pregled i to je bilo to. Mrtvo dijete. Gdje sam bila do sad itd. Dr Kuvačić koji je ustanovio smrt razočarano je rekao sestri kako mu uvijek nešto mora pokvariti dan. Rekli su mi da mogu ostati u bolnici ili otići kući po stvari, pa se vratiti. Odlučila sam se za ovo drugo, jer me vani čekala mama koja je isto tako bila u totalnom šoku i nije se znalo koja koju kuda vodi. Tog dana u 18,00 pripremljena sam za klasični porod i smještena u rađaonu. Međutim, nisam se nikako otvarala ni dobivala trudove, pa sam tako sama kao pas, znajući što me čeka, slušala kako se kraj mene porađaju ŽIVA djeca. Ne biste vjerovali, to je trajalo 26 sati. Naime, rodila sam 1. 10. 1996. u 23,00, mrtvo dijete teško točno 4 kg. Nisam bila disciplinirana tijekom poroda, morali su me i vezati, a prilikom šivanja su me uspavali. Uglavnom, probudila sam se u sobi sa rodiljama, koje su dobivale bebe na dojenje.
Sad imam troje djece, sve sam rodila u Vinogradskoj. Najteže mi je bilo kad sam prije par godina u novinama čitala o pronalasku mrtve bebe iz Petrove na nekom odlagalištu smeća, kojom prilikom su liječnici izjavili za novine da se svaku ženu koja rodi mrtvo dijete pita da li ga želi sahraniti ili ostaviti u bolnici. Laž! Mene nitko ništa nije pitao, sama sam bila u tolikom jadu i šoku, zapravo uopće ne znam kako sam to preživjela, a moj suprug i obitelj nisu se tiz istog razloga sjetili, a od silne susretljivosti liječnika vjerojatno ni usudili ništa pitati. Zbog te jedne rečenice koju nitko nije izrekao, ja nemam miran san.
Suosjećam sa svima kojima se nešto takvo dogodilo i želim im, kad već ne mogu vratiti dijete, da barem viču na sav glas, da imaju hrabrosti koju ja nisam imala, jer to su ipak doktori, a ja imam samo srednju školu i što im ja mogu, a dijete mi ionako ne može nitko vratiti.
Htjela bih samo da dr Lešin ovo pročita, i da svakog 1. 10. zapali svijeću za moje dijete koje je zbog njegove nemarnosti umrlo.

Evo jedna strašna priča! Momentalno je po novinama i televiziji. Rodila sam Karlu u 42 tjednu trudnoće, 10 sati sam čekala na carski rez, nije se bila ni spustila u zdjelicu (pripremila za porod) jer je bila prevelika, 4880 gr i 56 cm, nisam se ni otvorila, puknuo mi je vodenjak, mekonijska plodna voda..., nakon 10 mukotrpnih sati odlučila se gospoda smilovat debeloj i odvest ju na carski. Beba nakon prododa je mogla u školu!! ali, nisu provjerili sve parametre iza rođenja i tokom boravka u bolnici imali su granične rezultate krvi. Pustili su nas kući da bi dijete nakon 30 sati od otpusta dobilo temp. 40,2. imala je sepsu sa uzročnikom E. coli (napominjem da je ja nikada nisam imala i da ju nisam u nikojem slučaju ja mogla zaraziti jer nije prošla porođani kanal!!) Karla je njihovim nemarom i neadekvatnim liječenjem dovedena u zaraznu sa upalom mozga i moždanih ovojnica i sada je u trajnom vegetativnom stanju i na kućnoj je njezi uz pomoć aparata za disanje i praćenje vitalnih funkcija. To je rezultat njihovih pretraga, liječenja, i svega ostalog, i spor protiv njih se vodi već 2 godine. Od njih nismo dobili ama baš niti jednu jedinu riječ!

NE DAJ BOŽE DA SE OVO IKADA VIŠE IKOME DOGODI!!

U Petrovoj sam rodila dva puta i nemam nikakvih loših iskustava sa liječnicima dapače, pohvalila bih doktoricu Komadinu koja je bila vrlo ljubazna i profesionalna prema meni, kao i pedijatre , što se ostalog osoblja tiče možda bih imala malu primjedbu na neke od sestara (na one koje su zadužene za bebe) mislim da bi trebale biti mrvicu susretljivije prema rodiljama, pogotovo kada ih prvorotkinja koja nema nikakvih iskustava zatraži za savjet.

Stranica je super, ali sreća moja što ju nisam prije otkrila, nikad ne bih prešla prag Petrove. Znam da je ovo knjiga žalbe, no nakon ovoliko crnjaka moram reći i koju riječ pohvale.
U periodu od 6 mjeseci 3 puta sam odležala 3-4 dana, od toga 2 puta radi operativnog zahvata. Posjete ambulanti i UZV i ne brojim. Imala sam polip na maternici i ciste na jajnicima, dakle ništa "strašno", ali uz nasljedni problemčić vezan uz koagulaciju, inače rutinski zahvati pretvorili su se u "moguću komplikaciju" i razvukli na 6 mjeseci.
Naravno da me je sve to "razvlačenje" ljutilo i pojačavalo moj stres i strah, no činjenica je da je zahvate bilo moguće obaviti svega nekoliko dana u prvom dijelu ciklusa koje treba uskladiti i s obavezama operatera doc. Vrčića. Uz to dr. Pažur (anesteziolog) tražila je dodatne pretrage i analize, jer nitko nije htio preuzeti odgovornost za moguće komplikacije. Koliko god mi oduzelo vremena, moram priznati da da su moj problem shvatili ozbiljnije od mene same i HVALA IM NA TOME. Na kraju je sve prošlo SUPER. Ali ono što je puno važnije je da je čitavo to vrijeme svo osoblje bolnice s kojim sam se susretala bilo izuzetno ljubazno i profesionalano. Sestra koja radi u podrumu na prijemu UZV-a nije ni jednom bila ni mrgudna ni tmurna (a bila sam 4-5 puta). Sestre na odjelu i u ambulantama sve redom bile su ljubazne, pažljive i nisu mi dale da mrdnem sama nakon operacije. Čak je i ona strahotna klizma prošla potpuno bezbolno. Specijalizanti (prvi put dr. Marković-Latković, zadnji put dr. Goluža) pokazali su izuzetnu brigu i pažnju ne samo prema meni nego i ostalim pacjenticama. Anesteziolozi i osoblje koje sam susrela pred zahvate u operacionoj sali također su bili izuzetno brižni i ljubzni. I na kraju moj ginekolog doc. Vrčić pokazao se sjajnim. (Ne ulazim u njegovo stručno znanje koje je sigurno nesporno, jer ja sam laik pa o tome ne mogu.) Njegov odnos prema meni koja sam sasvim anoniman pacijent, bez veze i intervencije, hvale je vrijedan. Od toga da mi je osobno dogovorio dodatne preglede kod subspecijaliste na Rebru kako bih odmah došla na red, zatim, njegovi pregledi bili su ozbiljni, izuzetno pažljivi i nisu bili bolni (što vidim da sve pacijentice muči), objasnio mi je sve moguće posljedice, pa do toga de me je vikend pred operaciju uspio potpuno umiriti i odagnat sav strah dajući mi do znanja da nisam samo broj, već pacijent o čijem je problemu on jako dobro razmislio i pripremio se. Na kraju sam pred salu došla kao da idem k njemu na kavu, potpuno smirena i opuštena. Da ne sponminjem da je u vizitu došao popodne, nakon zahvata da provjeri kako sam. Ista se priča ponovila i prilikom posljednjeg zahvata na koji sam otišla bez treme kao da idem na dvodnevni izlet. Dakle nije sve u Petrovoj tako crno i strašno. (Osim što pojedini djelovi vape za temeljitim građevinskim radovima.)
Kada bi više naših liječnika shvatilo da je pacijentu pored njihovih titula i znanja jednako bitan ljudski pristup, razmijevanje, strpljenje i spremnost da nam objasne što nas čeka i o čemu se radi, sitnice poput osmjeha i gledanja u oči dok razgovaraju s pacijentom, ne bi bilo toliko pritužbi i ogorčenosti na čitav zdravsteveni sustav, a i zadovoljan pacijent brže se oporavlja.
I oni su samo ljudi, nisu bogovi.

Super da postoje ovakve stranice, samo pitam se dali ove sve priče dolaze do adrese na kojoj se nalazi netko ko bi mogao utjecati na to da "liječnici" kao dr. Šimunić i njemu slični nestanu sa scene jer zasigurno postoje sposobni, stručni,savjesni, moralni liječnici koji se s ponosom sjećaju zakletve koju su položili.

Nema bolnice o kojoj bi moje mišljenje bilo toliko podijeljeno nego u slučaju Petrove.
Sve je počelo prije 4 mjeseca spontanim abortusom (blighted ovum)... Svaka žena koja je to proživjela sigurno poznaje bol i razočaranje, šok i nevjericu koje proživljava od trena kada shvati da djeteta neće biti. Pregledao me zaista divan liječnik, pun razumijevanja i odveo na ultrazvuk kojim se trebala potvrditi dijagnoza. Tamo sam doživjela prvi šok - dr. Despot.
U životu nisam vidjela prepotentnije, bezobraznije i nehumanije stvorenje! Način na koji mi je saopćeno da plodova nema je bio u najmanju ruku odvratan. Gotovo se izderao na mladog liječnika i samo šo nije pljunuo: "pa vidiš da ovdje ničega nema!". Ležala sam poput komada namještaja raskrečenih nogu. Nije me se udostojio niti pogledati, uputiti jednu ljubaznu riječ dok sam se lomila poput stakla - slušala sam kako se o meni govori, a ponašao se kao da me nema i kao da mi je svejedno...
Napravljena je kiretaža 3 dana kasnije. Ne smijem nepravedno ispustiti dr. Blajića koji je zahvat izvršio vrhunski i pokazao se zaista ljubaznim.

Dva mjeseca nakon kiretaže pukla mi je cista na jajniku (česta pojava nakon ab-a). Dobila sam toliko snažne bolove u donjem dijelu trbuha da sam bila na rubu nesvjestice. Naravno, hitno sam morala u ambulantu u Petrovu... Slijedi noćna mora :

Scena 1. - dežurnom ginekologu se očito smrkava što mu se netko udostojio doći (bezobrazluk je pojaviti se s bolovima u njegovoj smjeni). Nakon što je pregled obavio bez imalo razumijevanja za grčeve koji su se pojačavali, odveo me je na ultrazvuk i bolje da ne pričam kako ga je obavljao. Vučemo se natrag u ambulantu i on me ostavlja pokraj stola da se snalazim dok je zvao kolegu na konzultacije. Meni sve gore... Povraća mi se... On šeće, zvižduće neku pjesmicu... Odlazi sa sestrom u sobu pokraj gdje gledaju televiziju i smiju se...

S cena 2. - ulazi nadrkani (oprostite mi na izrazu) liječnik i to što mi je izveo na stolu pod "pregled" ne mogu uopće nazvati pravim imenom. Možda je dovoljno spomenuti da sam nakon toga imala sličnu traumu kao nakon silovanja i seksualne probleme. Tako se postavio na mene kao da sam kriva što me boli uz niz dobacivanja tipa "a sto vam ja mogu", "vidite da ovdje nema ništa"... Na kraju pregleda sam počela gubiti strpljenje.
"Vi niste ginekološki problem!" gotovo se izdere na mene. Pogledala sam ga i jedva uspjela procijediti:
"Zbog toga što nisam ginekološki problem nije mi nimalo lakše."
"Šta vam ja tu mogu! Imate vi i drugih organa!"

Eto, tako sam u Petrovoj saznala da imam i drugih organa koji mogu boljeti... Ništa nisam komentirala, bilo je suvišno. Mogu samo reci da toliko gadova na hrpi već dugo nisam vidjela i da mi je iskreno žao što odlični i dragi liječnici stoje u njihovoj sjeni.

Zato velika hvala dr. Golobu i dr. Blajiću. Nadam se da ćete naći neko drugo radno mjesto, primjereno ljudima poput vas.

Ovaj komentar ja na engleskom jeziku te ukoliko ga znate kliknite

OVDJE !