Otprilike tri mjeseca sam provela na očuvanju trudnoće na odjelu ginekologije i želim se zahvaliti cijelom osoblju. Teško je biti u bolnici i tamo čovjek nauči brinuti se sam o sebi da opstane, da se suoči sa nekim strahovima, tj. da očvrsne. Ovim putem ću se zahvaliti svim sestrama: Majdi, Jadranki, Slavici, drugoj Slavici, Mari, Štefici koje su brinule za mene i moje nerođene bebe (dvojke). Sestru Bibu i sestru Brankicu izdvajam jer smo se posebno zbližile i što su uvijek bile pri ruci kad je trebalo i što su imale strpljenja i razumijevanja. Posebno se zahvaljujem simpatičnom dr. Podgajskom koji je uspješno vodio moju trudnoću i nekako sam u njega imala najviše povjerenja, te sam se zbog toga dala zamjeriti nekim drugim doktorima kojima nisam dala da me pregledaju jer svaki ti doktor kaže drugu dijagnozu, a ja volim ići na sigurno. Eto, imam dvije prekrasne curice Leonardu i Antoniju, koje su dokaz da ste obavili posao kako spada. S poštovanjem, Puhica.

Iako znam da je ovo knjiga žalbe, mislim da ne šteti čuti i koje pozitivno iskustvo. Nakon hodočašća oko privatnika, I Vinogradske bolnice 7. listopada 2005. godine na nagovor prijateljice odlučila sam otići u bolnicu Merkur po još jedno mišljenje, taj petak u ambulanti je radio dr. Duić koji mi je dijagnosticirao tumor jajnika (inače svi su govorili da je to obična vodena cista) i isti tren počeo pisati sve što je potrebno za prijem u bolnicu. U bolnicu sam službeno primljena taj petak, ali obzirom da sam bila totalno šokirana novom dijagnozom dr. mi je rekao da vikend provedem doma i dođem u ponedjeljak, napomenuo je da me najranije može oporeirati u srijedu 12. 10. Nisam znala što očekivati od doktora ili sestri, pripremila sam se na najgore. Ne znam da li su se svi bili divni prema meni jer su se sažalili nad mojom sudbinom obzirom da sam imala 24 godine i 90% šanse da će mi tog 12. 10. odstraniti oba jajnika i maternicu ili su jednostavno zaista dragi ljudi. Dr. Duić je za to vrijeme zaista bio pun razumijevanja za svako moje pitanje imalo ono smisla ili ne, i obećao mi je da će spasiti sve ono što može, ali da mi ništa ne može obečati jer ni on sam ne zna što će vidjeti kad me otvore. Zbog spriječenosti dr. Duića tog 12.10. moja oporeacija je odgođena za 13.10. Nakon operacije, provela sam gotovo 2 dana na intenzivnoj, ali ono što nikad neću zaboraviti je stisak ruke od dr. Duiaa koji je došao čim sam se probudila i s osmjehom na licu mi rekao da su mi morali odstraniti samo jedan jajnik, i da je sve drugo u redu, ali da trebamo moliti boga da detaljna analiza tumora ne pokaže kakve zloćudne stanice, jer onda slijede zračenja i kemoterapije. Na svu sreću tumor je bio dobroćudan, a 13 dana koliko sam provela u bolnici nisu mi ostali u sjećanju kao mučenje, nprotiv prema meni su svi bili zaista divni i puni razumijevanja, dr. Wurt je prića za sebe, ali dobro je znati da je njemu dovoljno reći da nešto ne želiš i vjerovali ili ne zapisati će to i pustiti vas na miru jer je to vaša volja i on će se s tim ograditi, mojoj cimerici je čak dao da potpiše svoju izjavu. U dva dana koliko sam provela u intenzivnoj, tamo je bilo i nekoliko žena koje su išle na carski, ne znam ime pedijatrica i sestri koje su im donosile bebe, ali moram priznati da su svaku ženu koja je bila na carskom posjetile pedijatrice i rekle im da s bebom sve u redu, svaka mama je svoju bebu vidjela svega par sati nakon carskog, svaku je isto tako svaki dan barem jednom posjetio doktor koji je i radio carski. U svakom slučaju zahvalna sam dr. Duiću, koji je zaista jedno veliko veliko srce, isto kao i dr. Valetić, i sestre s intenzivne Jasna i Dragica.
Inače samo usporedbe radi nakon drugog dolaska u vinogradsku uspjela sam se čak naručiti na UZV ni manje ni vise nego početkom prosinca, i zaista stah me je i pomisliti što bi bilo da nisam otišla u Merkur i naišla na dr Duića jer moj je tumor u svega 2 tjedna koliko mi je trebalo da odem u Merkur narastao za čak 4 cm, i konačna veličina je bila 15x15cm.

Eto još jedne "krasne" priče iz rodilišta bolnice Merkur. Drugu trudnoću sam vodila privatno s namjerom da idem roditi u Vinogradsku, gdje sam rodila i prvi put (osoblju Vinogradske bolnice sve pohvale i hvala na svemu!!!!). Pošto imam urođenu malformaciju maternice i prvo dijete sam rodila skoro 5 tjedana ranije, imala sam trudnoću sa strogim mirovanjem i dobivanjem dexametasona radi ranijeg sazrijevanja djetetovih pluća. Prije cca. 6 mjeseci, u 33. tjednu trudnoće, počela sam grdo povraćati. Prvo me suprug odveo u Zaraznu gdje se odmah ograđuju od trudnica, pa su samo na moje trazenje izvadili leukocite. Odmah nakon vađenja krvi su me lijepo poslali da idem u neko rodilište, jer povraćanje može biti u vezi s trudnoćom. Igrom slučaja završila sam u Merkuru. Svu izmučenu nakon već 9. puta što sam povratila, pregledali su me, napravili UZV, napravili krvne nalaze. S trudnoćom je bilo sve OK. Došli su im papiri iz Zarazne, na kojima se vidjelo da su mi leukociti 22000, što jasno ukazuje na neku bakteriju. No, oni (valjda željeći se iskazati!!!!), mene primaju na daljnju obradu, jer, tko zna!!!! Naravno, kakav luksuz bi to bio da su imali barem prazan krevet, pa su me smjestili u boks. Ja sam tu noć dobivala sredstva protiv povraćanja i to je stalo. Ali, ja još uvijek u boksu. Slušam 2 dana za redom kako žene vrište, urlaju, zapomažu... što mi je do tada bila enigma (jer toga u Vinogradskoj nije bilo). U ta 2 dana, vadit krv mi je mogao doći i mesar, koliko su mi ruke bile plave od vrlo "vještih" rukovanja iglama. Konačno, nakon što sam se sva pokočila, nakon 2 dana, oslobodio se krevet i mene smjeste u sobu. Strah te otići u WC, jer žene uredno porađaju na hodniku ispred tvoje sobe... Sestre, naravno, neljubazne do boli sa svim što ti rade. Doktore ne mozeš nista pitati, jer ti odgovaraju (ako uopće odgovore) na kineskom. Moram priznati, jedina iznimka je bila dr. Stašenko. Dolazi subota. "Krasna" sestra me budi oko 5 ujutro da napravimo CTG. Dečkić kojeg sam nosila je inače bio neopisivo živahan, ali to jutro mu se očito spavalo. "Krasna" sestra koja je radila CTG, vjerovatno znajući da imam riskantnu trudnoću (barem je trebala znati), me odjenom primi za trbuh i kaže "Moram malo promućkati bebu!". Strese mi trbuh da sam i ja skoro pala sa stola. Taj dan dobijem, na svoje žicanje, otpust doma do ponedjeljka, da bi u ponedjeljak napravili još neku glupu, nepotrebnu pretragu. Odem doma, sva stresena od tog CTG-a, ne prođe niti 3 sata i meni pukne vodenjak. Naravno, posto nisam dobila pravu otpusnicu, morala sam se vratiti roditi u Merkur. Dolazim dr. Krčmaru (prigodno ime!!). 33 tjedna i 5 dana trudnoća i beba okrenuta guzom dolje, a noge i glava gore. Kažem da nema šanse za prirodan porod, a on se ne može odlučiti. Pregld je bio tako "nježan" da mi je iste sekunde otišla kompletna voda. Suprug i moja mama stoje sa mnom, a on bi mene još uvijek prirodno. Babice nadrkane do boli, šta ja sad tu zahtjevam!!!! Bogu hvala, pojavio se dr. Fistonić koji je napravio carski pod spinalnom. Beba se i na taj način malo zaglavila, pa onda možete zamisliti kako bi bilo da je islo prirodno. Prođe sve, više manje u redu, sinčić velik 48 cm i tezak 3 kg, s njim sve u redu. Ali tu nastupa aljkava pedijatrijska sluzba koju čine 4 pedijatra. Ne mogu se dogovoriti oko spola djeteta, a kamoli nešto više. Prvi dan kažu - sve u redu, malo samo u termičku dekicu. Pitam ja drugo jutro da li mi ga mogu donjeti da ga vidim i onda saznam da je u inkubatoru. ZAŠTO? Odgovor od drugog pedijatra je bio - da se malo grije. Kaže, bolje mu je u inkubatoru nego kod vas. Kada sam jedva namolila da ga idem vidjeti, bilo mi je jedva dozvoljeno jednom dnevno i to bi ovako rekli: EVO, MAMA JE BILA KOD SVOJE BEBE, DANAS VIŠE NE MORA! A i taj izlet je trajao 2 minute max. Da ne pričam da je to jedino rodiliste gdje morate imati svoje pelene, da ako im je gužva, koliko god vi u lošem stanju bili, beba je s vama 24 h i nitko vam neće doći pomoći. Pa ti idi rodi u Merkur!!!!

Čitajuci o iskustvima sa ginekologije u bolnici Merkur, stječe se dojam da se tu prije radi o konc logoru nego o mjestu gdje se na svijet donose slatka mala stvorenja.
Ž ao mi je zbog traumatičnih iskustva mnoštva žena.
Ležala sam u bolnici Merkur na odjelu ginekologije u par navrata, moja iskustva su uglavnom pozitivna, kako sa prijemom u bolnicu tako i sa večinom medicinskog osoblja. Naravno da sam se i sama suočila sa bahatošču pojedinih umišljenih doktora, spomena nisu vrijedni. No ja sam te probleme riješila već u samom startu. Prvo sa svojim ginekologom, a kojem sam hrabro i bez dlake na jeziku rekla ono što mu zamjeram, kritiku je dobro prihvatio. Izmedju ostalih upoznala sm jos troje ginekologa na odjelu za koje imam samo riječi gadjenja. Toj trojici bisera sam takodjer bez dlake na jeziku rekla što mislim o njihovom, sve samo ne "profesionalnom" pristupu poslu i čovjeku, kritiku nisu dobro prihvatili. Kad bi se našli u viziti ja sam uredno izlazila van iz sobe. Za mene se pobrinuo moj ginekolog, na moj izričit zahtjev, kojeg neizmjerno cijenim kao vrhunskog stručnjaka, a nadasve kao dobrog čovjeka, profesor Podobnik. Zato me i čudi ta hajka na njega, a ne na ginekologe koji vam upute pogled čovjecnosti tek nakon primljene kuverte u džep! Osobno, a iz iskustva, smatram da profesoru Podobnik nitko na odjelu ginekologije nije ravan u znanju i stručnosti, zato se pojednim njegovim kolegama i diže kosa na glavi od samog spomena na njegovo ime! Za tog divnog i plemenitog čovjeka, dr. Podobnika, imam samo riječi hvale i nikome ne bih dopustila da ga vrijedja prije nego ga upozna.
Takodjer zelim uputiti riječi hvale dr. Canicu i doktorici Radović.
Medicinske sestre kao i spremačice bile su korektnog ponašanja.
Kad je čovjek u krivu treba mu se to dati do znanja već u samom startu, time izbjegavamo moguće traume izazvane ljudskom zlobom. Hvala Bogu pa možemo birati i drugog doktora, žaliti se na medicinsko osoblje, nije ugodno ali pomaže. Taman posla da u teškim ili možda neizvjesnim trenucima trpimo jedno bolesno raspoloženje naprimjer doktorice Radić i nekih njezinih psycho kolega!!
Takve si stvari nemoramo dopustiti.
A što nam to odgovara u ovoj zemlji, tko se to korektno ponaša?
Važno je biti čovjek na zemlji, a izgleda da je to najteže biti, nažalost.
Pozdrav

U lipnju prošle godine rodila sam u bolnici Merkur. Trudnoću mi je vodio ginekolog privatnik ali zadnje kontrole sam obavljala u bolnici, te su mi u 39.tjednu ustanovili hipertenziju i zadržali me na pretrpanom odjelu. Sobu sam čekala od jutra pa do 17h, smjestili su me na jedan drugi odjel ( nakon toga su me ukupno selili 4 puta ). Tih nekoliko dana u bolnici bilo mi je najgore iskustvo u životu. Osim jutarnjih ctg-a nije bilo nikakvih pregleda, lijekove koje su mi prepisali morala sam sama tražiti od sestara, tlak, zbog kojeg sam i morala ostati u bolnici nije mi mjeren više od možda četiri puta u cijelom tom tjednu. Dr.Ćanića koji je bio "moj doktor" u Merkuru srela sam nakon par dana na hodnku kada mi je rekao da nosim jako veliku bebu ( nije radio UZV, to je bila njegova odokativna procjena ) i da će mi nakon vikenda raditi oksitocinski test ( tj. dat će mi drip pa sto bude... ) a ako ne bude ništa od toga: "ssssk" ( vjerojatno njegov vrlo stručan izraz za sekciju !? ).Ja sam se užasno uplašila jer nisam htjela carski rez i vjerojatno od straha u subotu dobila trudove u 2 ujutro. Čekala sam par sati jer nisam bila sigurna da su to trudovi i pred jutro zamolila sestru da napravi ctg. Nije se vidjelo nista, rekla mi je da izmišljam i da mi nije nista. Isto tako doktor na viziti kada sam se žalila na jake bolove i krvarenje. Do 14h sam sama hodala po bolnici sa strašnim bolovima, plačući pa me u jednom trenutku dr. Lončar ( taj me je porodio na kraju ) koji je taman izlazio iz rađaone pitao da što mi je. Poslao me na ctg - i opet nista, vratili su me u sobu. Na krevetu su me primili strahoviti trudovi pa su cimerice otisle po nekog starog doktora koji me napokon pregledao i ustanovio da sam do krja otvorena i samo što beba nije krenula. Zvala sam muža koji je odmah doletio. U boksu su mi probušili vodenjak, plodna voda je bila zamućena. Već lagano iritirana sestra me priključila na ctg a kad tamo otkucaji djeteta padnu sa 150 na 60. Uhvatila me panika a onaj stari doktor ( da mu bar znam prezime ) viče na mene da koja sam ja cmizdravica, da mi nije ništa i da izvolim ušutiti. Ispalo je da je uređaj za ctg neispravan pa su donijeli drugi i napokon pustili mog muža u boks. Da nije bilo njega ne znam kako bi izdržala. Sestra uopće nije dolazila, niti tko drugi. Na kraju je moj suprug pozvao doktora Lončara, dosla je i babica i dvije sestre. Nakon 7-8 neuspjelih pokušaja tiskanja dr. je shvatio da je malome pupčana vrpca smotana oko vrata pa " zato ne ide ". Sva sreća pa je babica ( Marina ) reagirala brzo, uhvalila bebu na pola puta i isvukla je van. Mali se nagutao mekonijske plodne vodne, odnijeli su ga i nisu mi ga dali do kraja idućeg dana. Nakon poroda babica i sestra ( Mirjana ) su bile super, nije više bilo drugih rodilja i blizio se kraj smjene pa su me na kolicima odvezle u predrađaonu i pustili i supruga i njegove roditelje unutra da budu sa mnom još neko vrijeme. U slijedećoj smjeni sestre su bile odvratne. Ležala sam sama na hodniku satima i nitko nije ni pitao za mene. Kasno navečer me sestra Zorica ( nje se čuvajte !!!) odvela u sobu (4krevetna a unutra 6 zena sa trbusima do zuba ). Po noći sam morala na wc pa sam se digla i otišla na hodnik ( zvono za pozvati sestru je pametno postavljeno kraj vrata a ja sam ležala do prozora ) kad tamo nikog živog. Otišla sam na wc sama i u povratku zamolila čistačicu ako mi moze dati novu kompresu. Ona je sva u šoku pozvala neku sestru koja se tako derala na mene da sam se smrzla; da kamo ja sama hodam, jesam li ja normalna, nju sam našla zafrkavati, ne, neće mi ona dati kompresu, nek se snađem sama za to... (na kraju mi je čistačica dala novu i odnijela onu krvavu ). Idući dan sam čekala da mi donesu bebu ali nisu, samo su to odgađali bez objasnjenja. Neka stara sestra sa pedijatrije došla je pitati da li imam mlijeka a kad sam rekla da nemam, grubo me stisnula za dojku i rekla "aaaa, nema tu nista od dojenja!" ( naravno da bez problema dojim svoje dijete ). Ukratko, dva dana nakon poroda na vlastito tražnje sam otišla kući, sa nalazima pedijatrice da je moj sin gluh ( naravno da nije ).
Ima jos tisuću detalja u ovoj ruznoj priči; sječajući se svojih cimerica, mislim da nisam ni najgore prošla; u svakom slučaju ne bi nikome preporučila da ide roditi u Merkuru.
Malo se odužilo, hvala na razumijevanju.

Pozdrav svima koji čitaju. I ja sam prije skoro dvije godine imala stravično iskustvo u bolnici Merkur i jako mi je drago što konačno mogu o tome progovoriti nekome tko će to stvarno i pročitati. Naime radilo se o induciranom porodu u 20.-tom tjednu trudnoće zbog malformacije ploda. Takva poniženja i traume čovjek ne bi pomislio da može dozivjeti niti u najvećoj noćnoj mori. Već prvog dana boravka u bolnici učinjena mi je amniocinteza gdje mi se cijenjeni dr. Podobnik obratio riječima "Gospođo pa naravno da će te pobaciti takvo dijete jer bi ga u protivnom mogli odvesti nakon rođenja u cirkus da mu se svi načuđavaju" i to ispret nekolicine studenata i doktora koji je obavljao amniocintezuv(Ime tog dotora neću isticati jer bih bez njegove pomoći sada vjerojatno bila u Vrapču na psihijatrijskom liječenju). Na dan samog poroda tog jadnog djeteta bila sam sama u sobi sa još jednom trudnicom koja je čuvala trudnoću, sestre su bile toliko bezobrazne i bahate da mi nisu, nakon što sam dobila injeciju za izazivanje trudova, pomogle niti da odem do wc-a, a kad je beba krenula van soba je bila puna posjetioca koji su mene golu gledali na krevetu kako rađam. Svaka čast glavnoj sestri koja je dojurila odnekud i sve ljude rastjerala te me je pokrila plahtom da gospođa do mene od takvog prizora ne dobije slom živaca. Naravno plahte nisu mijenjane tako da sam jos dva dana ležala na krvavim plahtama, a nakon poroda su mi zaboravili dati antibiotik, pa kad su mi ga konačno dali, bio je krivi i od toga mi je naglo skočio tlak te su mi dali opet nesto u venu da mi snize tlak. Naravno, zaboravili su mi dati i tablete protiv laktacije tako da sam tjedan dana nakon izlaska iz bolnice dobila mlijeko. Da bi stvar bila jos gora, otišla sam na odjel ponovno da mi pomognu u vezi s tim jer mi je temperatura bila 40, a oni su me poslali doma s riječima "To nije naš problem". Mogu samo reći da je Merkur klaonica i svim ženama savjtujem da niti mrtve ne ulaze tamo a kamoli da rađaju jedan novi zivot na mjestu gdje su svi cijepljeni protiv ljudskosti i morala.

Dva i pol mejseca ležala sam na odjelu sa trojčekima, čuvala trudnoću pod Preparima. U 33 tjednu trunoče puko mi je vodenjak i spustili su me sa Gienkologije 2 na odjel za porodilje. Cijelom timu skidam kapu, sestrama, doktorima svima osim gospodinu primarijusu Podobniku. Držao me jos 9 sati u trudovima, ok možda je to bilo potrebno da djeca dodatno sazriju, ali... Kad me sestra dovela do njega on mi je rekao i to doslovce "tko vam je kriv kad ste tražili da vam vrate 3", nakon poroda me nije došao ni vidjeti već sam ga slijedeći put vidjela nakon 3 dana u viziti kad mi je onako "by the way" natuknuo - "znate djeca su vam dobro". Došlo mi je da mu kažem "ne neznam čekala sam vas da mi kažete". Srečom čini se da su djeca unatoč svim peripetijama ok. Inače nebi ostalo na tome. Kažu mi jos puno toga ali ne mogu sama potvrditi da nisu ni znali koja sam krvna grupa - a nisam pala s neba kao što rekoh ležala sam na odjelu iste bolnice 2 i pol mjeseca. Stvarno svašta. E da i ako ikako možete - neka vam netko nosi hranu inače trudnice ne vide vočku tamo ni za lijek.

Žao mi je kad čitam o lošim iskustvima nasih rodilja u ovoj bolnici i ne mogu vjerovati da se stvari nisu nimalo pomaknule (na bolje, naravno) od vremena kada sam ja tu rodila (prije 12 godina). Bila sam mlada prvorotkinja kojoj nitko nije posvetio ni truda ni vremena.Zamalo sam se sama porodila u boksu dok sam čekala liječnika a poslije poroda nisam dobila bebu na podoj dva dana. Nitko mi se u tom periodu nije udostojio prići i objasniti što je sa mojom bebom. Plakala sam i grudi su me boljele, a nisam se znala izdajati..... Galama dežurne pedijatrice, ljutnja sestara jer ih nešto molite...možete misliti kako sam se osjećala u tim trenucima. Najgore mi je bilo to sto nitko nije imao niti jednu riječ utjehe, sto nitko nije želio popričati sa rodiljom koja "histerično plače", koja želi vidjeti svoju bebu.
Odlazak u WC je bio jednako traumatičan: prljave školjke bez daske za sjedenje, nedostatak wc papirai sapuna, rodilje koje puše i nitko im to ne zabranjuje...
Na kraju ove priče moram izraziti nadu u "bolje sutra" u našim rodilištima i zamoliti osoblje rodilista za malo vise humanosti prema pacijenticama!
Hvala!

Moja trudnoća koja je protekla fenomenalno, mogla je postati kobna za moju bebu zbog nestručne i frustrirane doktorice(???) Radić.
07.05.2005.,kad su trudovi bili svakih 5 minuta, muž me dopratio do rađaone oko 19.30h. Doktorica koja me pregledavala, prilikom pregleda je probila (ili je pukao- ne znam ) vodenjak i to je prokomentirala sa izrazom gađenja na licu i usputnim komentarom: « fuuj pukao je vodenjak». Ubrzo su me smjestili u jedan box, gdje sam čekala da primim epiduralnu ( zbog visoke myopie). Upitala sam doktoricu da pusti mog muža unutra (dr. Duić je rekao da mi muz moze biti prisutan bez obira na tečaj), rekla je da nakon sto primim epiduralnu. Epiduralnu sam dobila, ali doktorica nije htela pustiti mog muža unutra. Cijelo vrijeme bila sam priključena i na drip.
Nakon sto je epiduralna prestajala djelovati,doktorica me pregledala i rekla sestri da pojača drip, jer se nisam nimalo «otvorila». Ponovo sam je zamolila da pusti mog muza, na sto je rekla : « Ne dolazi u obzir.». Bolovi su postali jaki, trazila sam opet epiduralnu, nakon nekog vremena dobila sam drugu dozu. Kad je i ta prestala djelovati, sestre su pozvale doktoricu, pregledala me i rekla da se jos nisam otvorila.
Uz prethodno pojačanu dozu dripa, bolovi su bili jaki, tražila sam je,ponovo, da pusti mog muža, odgovorila je: «nema šanse. Vi ste jako razmaženi.». Pitala sam je kako se zove,rekla je da šta to mene zanima, okrenula se i otišla. To je bilo negdje iza ponoći.

Osjećala sam stravične bolove,a sestra mi je izmjerila i temperaturu 38,5C. Tražila sam je da zove doktoricu, jer sam počela i krvariti,a ona je rekla da je ne može naći. ZAR JE TO MOGUĆE??? Imala sam mobitel uz see i zvala muža (koji je jos čekao pred rađaonom) da potrazi nekoga u bolnici. Nije mogao naći nikoga (ili mu se nitko nije htio odazvati). Nakon nekog vremena stize doktorica, ljuta komentira sestrama da kako se usuđujem da je se trazi po bolnici. Užasno me grubo pregledala i pustila doktoricu koja mi je dala prethodne dvije doze epiduralne, k meni. Ta doktorica (zao mi je što joj ne znam ime) bila je predivna prema meni, objasnila mi da mi ne bi smjela dati 3. dozu,jer ako se žena ne otvara nakon 2. doze epiduralne,onda se ide na carski. Rekla je da je dotičnoj doktorici rekla da bih trebala na carski,ali ova nije htjela ni čuti. Primila sam i 3. dozu epiduralne, nakon moje molbe,a doktorica mi je usput rekla: «Dijete moje, ja ne znam zašto ona to vama radi.». Ponovo sam ostala sama, u temperaturi 39.3C (2.mjerenje), i dalje povremeno krvareći. Trazila sam da zovu doktoricu, sestra je rekla da je nema. Dosla je tek oko 6 sati ujutro, pregledala me (opet grubo i bolno), rekla da još nisam otvorena. Rekla sam da me uputi na carski, na sto se nasmijala i rekla: «Ja da vas uputim na carski? Svašta.» Pitala sam da sto će biti sa mnom, s obzirom da krvarim i imam temperaturu, rekla je da sta ja hoću, da je porod patnja i neka patim, jer je i ona patila dok je rađala 14sati.
U 7.10h ujutro dosao me pregledati drugi liječnik (ne znam mu ime). Pregled me nije ni zabolio (za razliku od pregleda dotične doktorice), pogledao je ispis ctg-a, na sto je rekao da tko to mene tu drzi, kad sam najjače trudove ionako imala u 22h navečer i da nema sanse da s ovim trudovima sada uopće istisnem dijete.
U 8.10h porođena sam carskim rezom. Beba je zbog dugog boravka u mekoniju i ne znam jos čega ,10 dana primala antibiotike, a meni se nakon 5. dana upalila rana od reza ( mislim da je u pitanju bio enterokok). Doktori su se međusobno samo pogledavali prilikom vizita, kada su gledali u moju ranu. Od jednog njihovog kolege saznala sam naknadno da je to sve posljedica zbog predugog čekanja.
Ime doktorce saznala sam 3. dan, bila sam s muzem na hodniku i prolazila je jedna od sestara koja je bila te noći dezurna. Prepoznala me, a ja sam je upitala za ime dotične doktorice. Rekla je da se zove Radić,ali me zamolila da ne kazem tko mi je to rekao.
Dotičnu doktoricu sam prijavila i voditelju odjela Ciglaru, i ravnatelju Vidasu,ali nikada nisam dobila nikakav odgovor. Žalosno je sto nestručno djelovanje jedne osobe- Radićke, zasjenjuje rad svih ostalih divnih doktora i sestara sa odjela intenzivne i odjela babinjača bolnice Merkur. Ovime zelim upozoriti trudnice koje "upadnu" u smjenu dotične, bolje potraze pomoć kod drugog doktora ili drugoj bolnici.

Možda je i proslo već dosta vremena tj. ja sam ležala u 12 mjesecu 2003 u Merkuru zbog prijevremenih trudova. Imam užasno iskustvo od osoblja do čistačice odjela preko njege do informiranja rodilja u kojem se stanju nalaze. Ne pamtim nažalost ni jedno ime tih bezobraznih krava od sestara a i od umisljenih doktora isto ne, mozda je i bolje tako! Hvala Bogu izasla sam nakon 15 dana, i naravno s hrpom nepotrebnih medikamenta koje nisam trebala ni primati...a ugrožavali su zivot mog djeteta. Na kraju sam imala prilike roditi u Njemačkoj, što je bilo jedno predivno iskustvo, jer vas tamo tretiraju prema svim pravima rodilje!!!

Tog dana rođen je moj mali dečko carskim rezom u 38-om tjednu trudnoće. Ovim putem neizmjerno se zahvaljujem doktorici Zmijanac i njezinim kolegama koji su bili izuzetno korektni. Neke sestre bi mogle biti i malo ljubaznije, posteljinu bi mogli ponekad i promijeniti, a ne samo okretati tako da se ne vide krvave fleke, čistu spavaćicu sam dobivala svaki dan, hrana je katastrofa, a najbolja "sestra" je zapravo profesorica iz srednje škole za primalje, ovim putem joj se do neba zahvaljujem (oprostite nisam Vam zapamtila ime).
Osim sitnih zamjerki nemam ništa protiv ovog odjela u bolnici Merkur, a i ono što mi je smetalo doživljeno je pod burom hormana (plakala sam stalno) pa se i momentalno činilo gore nego što je. Jedina zamjerka, pošto sam tjedan dana prije poroda carskim rezom ležala u bolnici na istom odjelu jer je beba bila na zadak, je ta što je soba smještena direktno nasuprot rađaone čija se vrata nikada ne zatvaraju pa sve čujete i vidite, a i samu vas to čeka pa već nakon prve neprospavane noći dobijete slom živaca, a poslije otupite i samo plačete.

Također sam rodila u Merkuru prije 4 mjeseca i imam sličnu priču kao Željka. Osoblje je katastrofa !!! Na žalost ne znam kako je ime babici koja me porađala, ali bila je bezobrazna, derala se na mene, ništa mi nisu pomagali, beba mi inače ima krvarenje 2. stupnja u mozgu, najvjerovatnije od takvog tretmana pri porodu.
Otpustili su nas 5. dan, beba mi je 10. dan završila na Rebru zbog žutice i temperature, na Rebru su se zgražali kad su vidjeli kako u Merkuru tretiraju žuticu, da ne kažem da mi pri otpustu uopće nisu rekli da beba još uvijek ima žuticu i da je trebamo kontrolirati.
Od epiziotomije se još uvijek nisam oporavila, šivanje me bolilo kao da je na živo. Bebu nisam vidjela 24 sata nakon poroda.
U rodilištu sam se osjećala grozno jer posteljinu jedva mijenjaju, gaće nije dopusteno nositi zbog zacijeljivanja rane, a ako su ti plahte krvave, gledaju te kao da si prljava, te se zgražaju kako možeš stavljati bebu na tu krv. A ako želis dojiti, nemaš drugog izbora jer nije dopušteno nositi svoju spavaćicu i posteljinu, a oni ih ne mijenjaju.
Najsmiješnije od svega je što sam i ja išla tamo roditi preko veze jer sam čula da je rodilište baby-friendly, ha, ha!
Na žalost nemam sad više vremena pisati. Samo topla preporuka svim ženama da ako ikako mogu idu u neko drugo rodilište. Merkur je klaonica !!!

Poštovani, evo i moje priče koja, zapravo, još uvijek traje..
Prije svega, napomenuti ću da mi je suprug stranac, da smo prošle godina došli živjeti u Hrvatsku iz Italije. Ja sam hrvatska državljanka. Prošle godine na moj upit u HZZO ima li suprug pravo na zdravstveno osiguranje rečeno mi je kako nema, sve dok ne ostvari pravo na trajno nastanjenje. Kako bi ipak imao barem nešto pokriveno u slučaju nedaj bože, napravili smo mu policu kod Sunce osiguranja koja pokriva 50 % troškova liječenja.
Dana 17.09.2004. kako se suprugu nisu smanjivali bolovi u predjelu abdomena, otišli smo u polikliniku Sunce, gdje je ljubazno osoblje napravilo ultrazvk abdomena, te je supruga pregledao internist, dr. Šišić. Kako smo došli u kasnim satima posljepodne nisu mogli napraviti i krvne pretrage..ali, doktor je rekao ako se bolovi ne bi smirivali supruga odvezite na hitnu. Tako je i bilo..oko dva sata u noći uputili smo se u Vinogradsku na hitnu internu. Supruga su nakon pola sata uputili u malu sobicu, gdje ga je doktorica pregledala. Uzeli su krv i urin. Suprug se savijao od bolova..u takvom stanju poslali su nas u susjednu zgradu da se napravi rengen abdomena. Sami, pješke. Kada smo obavili i taj pregled vratili smo se na hitnu, gdje je doktorica konstatirala kako nisu slikali pluća, pa smo ponovo otišli u istu zgradu na slikanje pluća. Napomenuti ću kako je suprug napomenuo doktorici u 3 navrata kako ga ne boli dok ona stišae po trbuhu, već da ga boli dok diše. Oko 6 sati rečeno mi je da idem doma da će suprug ostati do jutra. Ostavili su ga ležati u maloj sobici, na hitnoj. Prekrili dekom. Ujutro kada sam nazvala rečeno mi je da dođem po supruga da mu nije niša ( dijagnoza čir na želucu) Dobio je nekakve antibiotike, jer sedimentacija je bila visoka. Kako se bolovi nisu smirivali u ponedjeljak ponovo odlazimo u polikliniku. Suprugu rade krvne nalaze, i pitaju nas da li je suprugu rađen stojeći rengen abdomena. Kako su u bolnici napravili rengen u ležećem položaju, rade i rengen stojeći. Kada su nalazi bili gotovi doktor Šišić nas ponovo upućuje na hitnu. Jer kaže supruga se mora bolnički obraditi. Odlazimo u Vinogradsku, na hitnu kirurgiju. Predajemo sve nalaze koje smo sakupili u nekoliko dana. Supruga pregledaju i ustanove da bi bilo dobro da se napravi urološki pregled. Urolog se čudi što mi radimo kod njega jer suprug je za kirurgiju. Nalazi urologa su u redu. Ponovo odlazimo na hitnu gdje doktor vidjevši da je nalaz ok kaže : možete vi doma. Nema razloga da supruga ostavljamo na kirurgiji.
Na pitanje i moju konstataciju da ne može biti u redu, jer suprug ima visoku sedimentaciju i trpi velike bolove već nekoliko dana doktor Vuković objašnjava mi da to možebiti neka bakterija i šalje nas doma. Ujutro, sada već utorak, ponovo smo u poliklinici gdje su šokirani vidjevši nas. Ponovo rade rengen. Ponovo krvnu sliku i sami zovu hitnu. Ali sada bolnice Merkur. Neću reći koliko su tamo svi ljubazni od cura na prijemnoj, sestara, doktora.
Čekamo 2 sata hitnu. Kako ne stiže, vozi nas gospođa sa prijemne svojim autom. U bolnici nas primaju, rade ponovo pretrage i ostavljaju supruga na I kirurgiji. Sumnja, zapletaj crijeva. Sljedeći dan nakon još novih pregleda, nakon ponovnog slikanja pluća, supruga šalju bolnički na Jordanovac, da čuju mišljenje pulmologa. U četvrtak smo imali dijagnozu. Pluana embolija. Rečeno nam je samo, sreća da nije bila milimetar veća, jer suprug ne bi preživio. Danas je suprug još uvijek u bolnici Merkur pod lječničkom kontrolom. Čekamo još jedan pregled koji su zaposlenici bolnice Merkur uspjeli dogovoriti tek za četvrtak u bolnici Vinogradska.
Reći ću još, kako je supruga napao u utorak u drugoj viziti Mr.sci Hlevnjak, sa pitanjem po kojoj je suprug vezi došao k njima, jer pripada Vinogradskoj po mjestu stanovanja. Kada mu je suprug objasnio kako ga nisu primili tamo, napao ga je sa pitanjem da sa kojim pravom napada doktore jer da su kolege iz Vinogradske vidjeli nalaze sigurno bi ga primili. I ja ću samo reći. KOJE IRONIJE. I na kraju ću reći bolnici Merkur. Čuvajte doktora Leonarda Patrlja. On vrijedi tamo sam kao cijela bolnica. Uz svu svoju stručnost ima u sebi i ono ljudsko, toplu riječ i smješak.

...danas čekam da suprug izađe iz bolnice, da prikupim svu dokumentaciju i da cijelu svoju priču uputim u Ministarstvo zdravstva..i naravno u novine.

NASTAVAK : 11.10.2004.

Prije nekoliko dana uputila sam svoju priču i hvala na objavi (bolnica Merkur)..kako svaka priča ima svoj početak i kraj..tako i ja osjećam obvezu dati kraj..
S uprug je otpušten iz bolnice Merkur u ponedjeljak, 04.10.2004. Najnoviji nalazi su rekli da ipak nije riječ o plućnoj emboliji..i kako nema više razloga supruga zadržati u bolnici, već da se ujutro javimo u bolnicu Jordanovac. Dakle, 18.09. smo krenuli zbog bolova po bolnicama..i otpustili nas..a da suprugu nije bilo bolje..i da se još uvijek nije znalo što mu je. 05.10. javljamo se u bolnicu Jordanovac gdje nas prima Dr. Nabil Shalfe ( neka mi oprosti ako sam krivo napisala prezime)..upućuje nas svojoj sestri Tanji da nam pomogne obaviti krvne nalaze i slikanje pluća. Ostajemo bez riječi zbog nevjerojatne ljubaznosti. Nakon svih nalaza Dr.Nabil nas naručuje za sutradan ujutro za prijem u bolnicu. Ponovo je sestra Tanja uz nas, nasmijana, ljubazna i vedra. Oko pola 2 supruga primaju na II odjel gdje nas dočekuje glavna sestra, gospođa Slavica. Ljubazna, nasmijana. Predstavlja nam se. Daje upute kako suprugu tako i meni ukoliko budem trebala bilo kakve informacije.
Otkrivena je voda u plućima kod supruga, i još uvijek nemamo nekakvu određenu dijagnozu, ali mirno čekamo da se obave svi potrebni pregledi.
Dakle, gospodo iz Ministarstva zdravstva. Vidjela sam da se spremate svoje zaposlenike uputiti na seminar ljepog ponašanja. Imam prijedlog. Uputite ih samo na par sati u Bolnicu Jordanovac, jer tamo će zaista moći puno naučiti.

Ovim putem zahvaljujem se Dr. Nabilu, Dr. Pavloviću, sestri Tanji, sestri Slavici i svim sestrama II odjela bolnice Jordanovac.