Jedan slučaj, možda jedinstven, a možda i ne. Naime moja mama je dobila uputnicu za dopler u Vinkovačkoj bolnici, te nakon toga i broj na koji se naručuje (032/349-267) gdje se naručuje navodno petkom poslije 12 sati, i tako ja jedan petak nazivam više puta i nista, a kad sam napokon dobio vezu, odmah mi je rečeno da nazovem kasnije, naravno i to je nekoliko puta ponovljeno, bez i da saslušaju što ustvari trebam, i to se ponavljalo čak tri petka potpuno na isti nacin, uz silne pozive i silne"nazovite kasnije" pa sam otišao osobno tamo, gdje sam uspio samo proviriti u ured, (na šalteru je zastor koji stalno stoji), i odmah mi je rečeno da sačekam vani, nisam uspio reći ni dobar dan, čekao sam sa i 40 minuta, da bi mi rekli da za dopler ne naručuju do daljnjeg, ne moram napomenuti da na uputnici pise "u hitnu proceduru". Ponšanje gospode koja rade u pisarnici je krajnje bezobrazno, arogantno, nekulturno i krajnje neodgovorno te nisam mogao odoliti a da ne upišem to ovdje. Koliko žalosno toliko i smiješno.

Moja poznanica živi na selu. Problematičnog psihičkog stanja. Dobila je uputnicu za psihijatra.Telefonom me je zamolila da dogovorim pregled. Kako radim uvijek prijepodne, nazvala sam odjel psihijatrije da ugovorim datum pregleda. Ženski glas je vrlo neljubazno, bez da upita o čemu se radi, odgovorio: "Ne može telefonom dođite s uputnicom". Zamislite jednu psihički bolesnu osobu (koja je i bez prihoda, na skrbi CZSR) koja sjeda na autobus, plača prijevoz samo da bi joj službenica rekla datum kada može doći na pregled. Malo razumjevanja i dobre volje ne bi bilo na odmet, pogotovo kada se radi o bolesnicima koji već imaju psihičkih problema. Čemu im pogoršavati ionako teško stanje!

Ispričala bih kako sam prošla na porodu koji će mi ostati u ružnom sječanju cijeli život.
Rodila sam 24.12.2003 kćerku. Trudnoća mi je bila odlična i bez problema. Termin poroda mi je bio 24.12. Trudovi su me uhvatili 22.12 u noći. Nisam htjela odmah ići nego sam došla u bolnicu u noći na 22/23.12.03, te su me pregledali i ostavili da šetam u hodniku. Ujutro su mi rekli da ću ostati kako bi se vidjelo kako će se odvijati dalje. Ostala sam cijeli dan i noć. U noći su me uhvatili trudovi svakih 5 min. i to jako bolni. 24.12.2003 godine su mi rekli da idem kući, pa kada me uhvate trudovi da dođem. Rekla sam da neću ići jer se bojim da se nešto ne dogodi. Kad mi je doktorica slučajno pogledala plodnu vodu ustanovila je da je zelena i zamućena. Ostala sam da me porode i to 2,3 sata šetajući. Kada su me prikljućili na drip, bolovi su bili užasni i to svake 2 minute. Nakon par minuta otkucaji srca bebe su slabili, te su me hitno pripremali za carski rez. Kad sam se budila iz narkoze čula sam da govore da je beba živa, ali nije dobro i da je hitno odvedena u Osijek. Beba je prestala disati u stomaku jer je od naprezanja pukla pupčana vrpca i gušila se u njoj. Zbog tolike nemarnosti i neljudskosti djete mi je reanimirano i tek nakon 5 min. je pokazala znakove života. Za pregled plodne vode dobila sam uputnicu tri dana prije poroda ali me dr. Kolak nije ni pogledao, a kamoli plodnu vodu jer je bio ljut zato što šalju na pregled prije 40 tj. Dijagnoza nakon poroda je : teška porođajna asfiksija (apgar 0/3), primarna reanimacija, mehanička ventilacija, hipoksično-ishemična encefalopatija, dekstrokardija. Imala je teške terapje i još uvijek mora uzimati lijekove, svakodnevne vježbe i strah za daljni razvoj bebe, a za to nitko ne odgovara.

Da su odmah uradili carski rez sve bi bilo dobro, a da ne govoim za posljedice koje su ostale za bebu.