U subotu oko 13h sam dobila temperaturu 39,8. Kako moja doktorica nije radila, sama sam snižavala temperaturu tabletama i oblozima. Temperatura bi se snizila na 38,5 i to na pola sata, te bi onda opet se dizala i do 40. Osječala sam neizdržive bolove u području trbuha. Čekala sam drugi dan, misleći da će se situacija smiriti, ali meni je bilo još gore. Nisam bila u stanju sama voziti zbog temperature i bolova, te sam zamolila prijateljicu. Došla sam na hitnu pomoć u Opatiji (najbliža hitna pomoć ). Odmah sam primljena uz dijagnozu da imam prolaznu virozu i da odem kući, utoplim se, pijem čaj i jedem laganu hranu, te se u ponedjeljak javim svojoj doktorici. Jedva sam se dovukla do auta od bolova i temerature i odlučila pomoć potražiti na hitnom traku u KBC Rijeka, misleći da će me oni ozbiljnije shvatiti. Kad sam došla na hitnu u KBC Rijeka, dobrih 10 minuta sam čekala da se netko uopće pojavi, a kad se pojavio jedan mladi dečko, pitala sam ga ako može pozvati liječnika, samo je odgovorio da je on liječnik. Ostala sam iznenađena, ali u redu, ne treba nikoga potcjenjivati. Na hodniku sam stajala dok me je pregledavao, na hodniku i samo je odgovorio da on ne zna što mi je, ali ako su bolovi neizdržljivi, da odem na Sušak. Ne biste vjerovali, nakon što mi je to rekao, samo se okrenuo i otišao. Nije me ni pitao otkuda dolazim , jel imam prijevoz do Sušaka. Na hitnoj u KBC Rijeka hodnik je ostao prazan, samo ja jadna od muke i bijesa, što me svi vozaju na sve strane ... Prijateljica i ja smo odlučile otići na Sušak, mojoj posljednjoj nadi. Ne biste vjerovali, što se gore dogodilo ... Došla sam u suzama gore, s temperaturom 40 i jakim bolovima, sestra (u daljnjem tekstu sestra X, jer nisam zapamtila ime ) me nje htjela primiti, povlačila sam je za rukav i molila da me posluša, nije me htjela poslušati jer ja kao njoj dobro izgledam i ono što me je najviše pogodilo, citiram: " Jel umirite? Koliko ja vidim ne! Kad budete umirali, mi se javite! Ono što je najzanimljivije je da na hitnoj uopće nije bila gužva, već je dolazila nacionalna televizija snimati hitnu i one (sestre) su hihotale kao guske od uzbuđenje, dok ja "umirem" od bolova. Sestra X me potjerala, nisam htjela otići kući, kad sam već prešla put od 40km da bi došla i do Sušaka. Sjela sam NA POD na hodniku i plakala od muke. Frendica se odvazila i ušla u taj dio, gdje su sestre i rekla da ona ne ide od tu i sva sreća što dolazi nacionalna televizija, da će ih ona doćekati pa će se saznati kakva je uistinu hitna u Rijeci. Sestra X se uplašila i pozvala me, dala toplomjer i infuziju ne pitajući me što mi je, di me boli. Ležala sam na hodniku, na infuziji, tri sata. Kad je vidjela da imam temperaturu 40, malo je zavladala panika, pregledana sam, ali mi dijagnoza nije rečena, samo sam dobila zapovijed da nastavim lezati. Izvadili su mi krv, poslali me na ultrazvuk ... i opet ništa nisam znala. Ležala sam, minute su prolazile, a uskoro i sati ... Napokon se sestra X udostojila pojaviti i poslati me na rendgen. Naravno nisam znala di je rendgen, i još sam jadna sa sobom vukla stalak na kojem je visila vreaica s fizioloskom otopinom. Kad me je vidjela sestra X, samo se izvikala na mene, da kad se treba nešto obaviti, da se vreaica s fizio otopinom skine i ne vuče se cijeli stalak. Skinula mi je bočicu, dala u ruke i otisla duz hodnika. Ovim putem se zahvaljujem i vozaču hitne , koji se u tom trenutku našao na hodniku i pomogao mi doći do rendgena, vratiti me nazad i malo me nasmijati u cijeloj toj situaciji. Nakon rendgena sam hospitalizirana par dana na jakim lijekovima. Četiri mjeseca nakon što sam izašla iz bolnice, pila sam lijekove i svaka dva tjedna morala raditi razne pretrage. Uglavnom dijagnozu u potpunosti ni sama još dan danas ne znam, znam samo da se radilo o bubrezima i poremećaju funkcije bubrega zbog čega je organizam upozoravao visokom temperaturom koja se nije mogla nikako skinuti. Danas se još znam pitati š to bi bilo da sam se okrenula i otisla kući, jel bi mi možda već na putu do kuće bubrezi otkazali?! Žao mi je što se to tako dogodilo, što sam toliku muku morala upotrijebiti, da bih dobila pomoć. Isto tako, žao mi je što na hitnoj uvijek rade stažisti, doktori koji uz puno godina staža uopće nemaju iskustva. Na hitnoj bi trebali raditi liječnici koji su među najboljim liječnicima, jer hitna pomoć je pomoć koja odlučuje hoće li netko nastaviti živjeti. Na hitnoj trebaju biti najkvalitetniji ljudi koji ae se znati snaći u svakoj situaciji i neće vozati ljude ... A ni jedna hitna u Rijeci, Opatiji nije takva. Ja se ispričavam, ali na hitnoj uglavnom rade nesposobni ljudi, zato toliko ljudi i umire na cestama, u bolnicama, jer prvi prijem ih treba spasiti, a ne ubiti!!! Sestra X je pogriješila, prekršivši načela dobrog ljudskog ponašanja, načela svoje struke... Ali ne krivim ju, očito je izabrala krivi posao, možda se trebala usredotočiti na showbussines, kad se već toliko više veselila što će tri sekunde biti na tv-u, nego li pomoći pacijentu. Ne krivim nikoga ... Samo sam htjela da se zna ... Bilo i prošlo. Tako je i ta sestra bila i još je, ali i ona će proći, kad ja dođem jednog dana možda kao njezina nadređena. Inače sam studentica medicine. :-)))

Želim ispričati događaj koji se dogodio u 7. mj. 2002. godine, s napomenom da ću cijeli život žaliti što glavnu aktericu dotičnog događaja nisam prijavila policiji zbog nemara i nesavjesnog obavljanja posla. Ukratko, moj (tada osamnaestogodisnji) brat dobio je napadaj izazvan alergijom. Prije toga, doživio je dva, i zadnji put mu je rečeno da ako se napadaj ponovi mora u bolnicu stići u roku 5 - 10 minuta. Znači, svaki napadaj je sve brži i reakcija sve jača. Napadaj se manifestira gušenjem, oticanjem lica, crvenilom kože, izbijanjem plikova. U trenutku kada je moj brat osjetio da će dobiti napadaj, bili smo u Kostreni. Istog trena sjeli smo u auto i odjurili na Hitnu na Sušak. U tih nekoliko minuta kolko je potrebno da se stigne, moj brat je već jedva disao, oči mu se nisu vidjele koliko mu je lice bilo natečeno i puno plikova. Doslovno smo uletili unutra, i dosli do prijemnog pulta gdje se nalazila dotična med. sestra, kojoj sam rekla (jer moj brat nije mogao govoriti) da ima napadaj alergija, znamo što je, i znamo da hitno treba primiti inekciju. Zamislite, ona meni na to maše rukama da ne čuje sto joj govorim!!! Naravno da nije čula, kad je sjedila 2 m od pulta, zavaljena u stolici kao da je, u najmanju ruku, doma u fotelji a ne na radnom mjestu! Ja joj ponovno kažem što i prije, a ona meni ponovno maše rukama da me ne čuje!!! U tom trenutku okrenem se prema bratu, koji se drži rukama oko vrata i jedva udiše zrak, i postajem svjesna da odmah mora ući k doktorima. Uzimam ga za ruku, i sama odvodim k doktorima, bez obzira sto na vratima stoji ogroman znak da je ulaz zabranjen bez poziva. Naravno, dotična sestra sada viče i trči za mnom da ne smijemo unutra, no ja sam otvorila vrata i gurnula brata unutra bez riječi. Doktor koji je bio prvi do vrata htio je nesto reći, no kad je vidio mog brata kako izgleda povukao ga je brzo unutra i meni rekao da pričekam vani. Dva sata sam čekala u čekaoni, ne znajući što se događa, no znala sam da je nešto ozbiljno, budući da nije izlazio puno dulje nego prethodna dva puta. Nakon više od dva sata, izlazi doktor s mojim bratom van, i govori mi da mu se napadaj više nikada ne bi smio ponoviti, budući da su ga ovaj put reanimirali, i to dvaput i dali mu dvije inekcije! Znači, da sam se nastavila natezati s našom vrlom med. sestrom jos koju minutu, umjesto da sam brata na vlastitu inicijativu odvukla unutra, teoretski, mogao je i umrijeti!!! A, zbog čega??? Zbog nemara i lijenosti jedne obične med. sestre!!! Nakon toga pitam brata što je bilo unutra, a on mi govori da se ne sjeća ničega, do trenutka kad je čuo doktora kako govori: "Imamo ga, vratio se!" Vjerujte, još i danas, bez obzira što su prošle 3,5 godine od toga, dođe mi da počnem plakati kad se sjetim, zbog ničeg drugo nego zbog činjenice da je moj tada 18-godisnji brat mogao umrijeti zbog lijenosti, bahatosti, nemara i nonšalantnosti med. sestre koja radi na Hitnoj!!!

Imam sina od 13 mjeseci. Sa 2 mjeseca dijagnosticiran mu je seboroični dermatitis, ali dok nismo saznali šta mu je, bili smo u panici jer mali nije mogao spavat koliko ga je koža svrbila.Otišli smo na Kantridu i primila nas je dr.Čekada. Neprofesionalniju osobu nisam vidjela.Nakon što je malom izvađena krv,rekla je da nazovemo drugi dan radi nalaza.Pitala sam:na koji broj? a ona je rekla 111-111(napisat ću broj u ovom obliku, jer se pravog broja ne sjećam). Kad sam je zamolila da ponovi broj okrenula je očima i ponovila ga. Izlazili smo iz ambulante, a ona za nama. Cijelo vrijeme dok smo hodali moj muž,sin i ja prema izlazu ona je išla za nama i ponavljala taj broj telefona i upitala:jeste zapamtili? E,pa doktorice Čekda, da sam onda bila malo pribranija vidjeli biste da nismo debili,nego samo roditelji koji strahuju za svoje djete. Kako uopće imate srca radit s malom djecom kad vam ne leži?Idite radit s biljkama, one vam neće zamjerit.

Nakon nekoliko mjeseci sin mi je bio primljen na odjel neuropedijatrije zbog dehidracije i hipoglikemije.Hvala Bogu da je onde preležao samo jednu noć.Hvala Bogu da ondje nije ostao duže.Kad sam tog dana došla po njega da ga vozim doma, ne možete zamisliti kakvog sam ga pronašla.Posranog(s oprostenjem)do grla a taj je drek bio toliko zakoren tako da sam znala da se nije friško pokakao.Plahta ispovraćana, također zakoreno.Pa šta bar tu dojenčad ne mogu presvlačit i mjenjat im posteljinu na vrijeme. Medicinske sestre neuropedijatrije, svaka vam čast. Imam jako puno prijateljica mladih mama, a od niti jedne nisam čula riječ pohvale za osoblje dječje bolnice kantrida. Slabo mi je kad moram ići tamo.slabo mi je, majke mi.

Evo slučajno sam naletila na ovu stranicu pa sam htjela napisati par riječi...Ja jako dobro znam (nažalost) kakvi su odlasci kod liječnika po bolnicama ali imam posebnu pohvalu za pojedine doktore a to su dr Mavrinac , dr Sinčić i moja liječnica opće prakse predivna Mirjana Jovandić. Da nije bilo tih divnih ljudi ne znam da li bi danas bilo i mene....zato jos jednom javno od srca veliko hvala............

Istina je da na kbc Sušak samo trpaju apaurinima, očito da oni mogu lijepo spavati po noći.. Jednu noć kada mi je pozlilo sestra je telefonski nazvala doktora (barem ona tako kaze i dala mi "po njegovoj preporuci") još apaurina. I pacijentima se nista ne govori, a kad sestru pitaš - ne zna. Katastrofa... umjesto da kada je nekome slabo onda rade ultrazvuk itd ...

Redovito u zadnjih godinu dana smo posjetitelji dječje bolnice Kantrida. Dijete mi je zbog posljedica naglog rasta u pubertetu dobilo jake napade migrene. Nemam riječi zahvalnosti, posebno doktorici Kirinčić, a zatim svim medicinskim sestrama na ljubaznosti i profesionalnosti. Nažalost u zadnje vrijeme svi se samo žale na medicinsko osoblje, ali i oni su samo ljudi koji zaista imaju strpljenja i volje sa svima nama, od kojih većina nema te mane.
S poštovanjem!

Imam 13 g. te sam prije godinu dana morala na operaciju palčanih kostiju. Tijekom operacije su mi doktori zbog nesterilnih uvjeta nasadili bakteriju na lijevo stopalo i sada imam ožiljak zauvijek. Također, osoblje - sestre su veoma neprofesionalne, neuljudne, neobzirne. Puše cigarete dok rade, smrde na alkohol, ne dopuštaju gledanje televizije te ju namjerno gase...

Sve pohvale osoblju i doktorima u sušačkoj kardiokirurgiji.

Operirani pacijent, Mladen Rajković

Priča 1.

Mojoj supruzi, Gordani Modrić, 1.8.2003. pukla je čeona aneurizma što je potvrđeno na CT-u. Primio ju je u bolnicu dr. Kolić koji nije želio operaciju obaviti u roku od 72 sata kako se prakticira ili se čeka 3 tjedna da se povuče razlivena krv koja prilikom razgradnje izaziva grč arterija, a radi kojeg može doći do smanjene opskrbe mozga krvlju i smrti. Nama je rekao da se ne plašimo i da će sve dobro proći. Budući da se radi o mladom i neiskusnom neurokirurgu, a vema ambicioznom, željnom brzog uspjeha, jer uspjeh donosi novac ( mito ), a takve se operacije naplaćuju cca. 3000 Eura. Uveo je i neke novine na odjel. Ne brije glavu ( kao da je plastičar, a ne neurokirurg ), najpovoljnije vrijeme operacije mu je 10 dana, itd.
Budući da nismo ništa znali o tim operacijama povjerovali smo da će sve napraviti kako treba i da će se potruditi. 13.8.2003. operaciju je izveo. Supruga se probudila iz narkoze, odmah su počeli bolovi i ništa se nije poduzelo dok nije pala u nesvjest i komu. Napravili su CT te mi je doktor iz šok sobe rekao da će se operacija najvjerovatnije ponoviti ujutro kada konzilij liječnika odluči o ponovnoj operaciji. Dr. Kolić nije želio raditi drugu operaciju jer bi na taj način priznao starijim kolegama da operaciju nije dobro izveo ( stavio klipsu na arteriju ) i da je lumen arterije oštetio. Nadao se da će se krvarenje zaustaviti medikamentima iako je znao da joj je život ugrožen i da ima vrlo male šanse. Kada sam ih pitao što se dogodilo rekli su mi da je došlo do grča arterije, da se to događa i da ne znaju zašto.

Rekli su mi da se je odustalo od operacije jer nije potrebna. Sumljao sam u ispravnost te odluke te sam ih tražio da obave još jedan CT u roku 24 sata. Nisu pristali. Rekli su mi da je zračenje štetno. Drugi dan kome vidio sam da je pala u još dublju komu. Upozorio sam doktora, ali se pravio gluh. CT su zakazali kada se g. Kolić vrati sa slobodnih dana odnosno 17.8.2003. Znao sam da će tada biti kasno. Treći dan kome, liječnik iz šok sobe mi je rekao : Neznam zašto te svi lažu, supruga ti je u jako teškom stanju, a oni pričaju o poboljšanju. Neznam iz kojeg razloga, da te utješe ili nekog drugog.
Ništa se nije događalo ni tog dana. Morala je čekati zakazani CT. Poslije obavljenog CT-a, rekli su mi da je došlo do krvarenja, ishemije, morfoloških promjena i dr. te da su je odmah sa CT-a odveli na drugu operaciju. Dr. Kolića sam sreo u šok sobi, te mi je rekao da druge operacije ne uspjevaju. Nisam ni želio sa njim više pričati, za sve je bilo kasno. Dok se on za Veliku Gospu bezbrižno šetao sa svojom familijom moja je supruga umirala, a sin mi od 6 godina molio Boga da mu majka ostane živa. Mlađi sin Marin tada nije navršio jednu godinu.

Ono što sam i predpostavljao, dogodilo se. Supruga mi je preminula u 35. godini, točno za moj rođendan, 19.8.2003.

Žalio sam se liječničkoj komori, ministru Hebrangu, tražio nalaze.
Komora mi je odgovorila da oni ne vide liječničku pogrešku. Jedna mi je inspektorica iz komore rekla da oni njima pošalju nalaze kakve žele i koje hoće, da su oni tu nemoćni.
Obraćao sam se i ravtatelju bolnice, g. Haleru. Njegov mi je pomoćnik odgovorio da su moja pitanja neprimjerena. Da nešto ne skrivaju dali bi mi fotokopije nalaza da mogu zatražiti drugo mišljenje. Nad osobama koje umru u bolnici ( na tretmanu ) mora se izvršiti obdukcija da se utvrdi razlog smrti. Zašto se nisu pridržavali zakona, bez obzira na moje želje, ili su je napravili a neće mi reći !? Sada kruži glasina da su izvadili organe iz nje za transplataciju i dobro unovčili.
Odgovore nisam dobio, ali neću odustati. Želim obaviti eshumaciju i obdukciju ali dobiti i sve nalaze. Također želim znati zašto je dr. Krstulović iz JIL-a skrivao istinu. A zanima mu gdje je bio i dr. Stanković kada mi je supruzi pozlilo poslije operacije ( bio je asistent dr. Koliću )

Neka se KBC Sušak ne nada da ću mu zaboraviti ili da će doći do zastare te da će se izvući od odgovornosti zbog svog nemara. Svjestan sam da suprugu ne mogu vratiti, ali želim da krivci odgovaraju za svoj nemar. DOKLE GOD DOKTORI ZNAJU DA SU NEDODIRLJIVI ZA SVOJE POGREŠKE I DOKLE GOD BUDEMO ŽMIRILI ZA MITO, NEĆE PROFESIONALNO OBAVLJATI SVOJ POSAO.
Nadam se da ću svojom upornošću spasiti bar nekog drugog pacijenta, kad nisam mogao svoju suprugu. Također preporučujem budućim pacijentima da se liječe u zagrebačkoj neurokirurgiji jer je puno jača od ove trule riječke.

Priča 2.

Imam još jednu priču za KBC Rijeka, odjel za Ginekologiju i porod.

Supruzi mi je bio termin za roditi Marina 4.8.2002. godine. 3.8. ujutro su počeli lagani trudovi, da bi se cijeli dan povećavali tako da sam je oko 22,30 odveo u bolnicu. Babica ju je primila i rekla mi da mogu ići doma. Kada sam došao doma iznenadio sam se pozivu iz bolnice.
Zvali su me da dođem po ženu. Pitao sam, što zar se već porodila ? Rekli su mi da nije i da neće. Otišao sam po nju. Našao sam je na hodniku i babicu kako je pridržava, jer je imala jake trudove. Pitao sam babicu što da radim sa ženom ? Zar ne vidi da će se porodit ?
Ona mi je rekla šaptom, da doktor ne čuje, : Ja znam, ali doktor je rekao.
Pitao sam što da radim, a ona mi je rekla : Odvezi je kući pa ponovo vrati.
Na otpusnom pismi je pisalo, javiti se na kontrlu za 3 dana. Vratio sam se za cca. 1 sat. Suprugu su primili, te se je porodila. Otpusno pismo su naravno povukli, uzeli novu uputnicu, a dan prijema upisali dan ranije.

Tada sam vidio da njima nije problem frizirati nalaze. Jadan onaj ko ih treba.